Objava

Collapse
No announcement yet.

Desanka Maksimovic

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • Desanka Maksimovic

    Desanka Maksimovic je rodjena u selu Rabrovici kod Valjeva 1898.godine.Gimnaziju je zavrsila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu.Svet je dozivljavala na poseban i topao nacin.Desankinu ljubav prema zivotu prati eticki stav i filozofija morala.Znacajne zbirke pjesama su:"Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Gozba na livadi", "Nove pesme", "Pesnik i zavicaj" i "Zarobljenik snova".Vrhunac njenog pesnickog stvaralastva je zbirka "Trazim pomilovanje".
    Pesma "Krvava bajka",u kojoj je opevana tragedija djaka kragujevacke gimnazije,spada u jedno od najpotresnijih svjedocenja o okupatorskim zlocinima..
    Proza i pesme za decu napisane su toplo i iskreno,neposredno i osecajno. Omiljene zbirke pjesama najmladjih citalaca su:"Zlatni leptir", "Reka pomocnica", "Vetrova uspavanka", "Prolecni sastanak", "Cudo u polju", "Suncevi podanici", "Pisma iz sume", "Patuljkova tajna" i "Ako je verovati mojoj baki".

    Bila je pesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po ucescu u odgoju dece.
    Njene pesme su sastavni deo svacijeg detinjstva..

    11. februara 1993. godine stalo je srce Desanke Maksimović, najprostranije i najplemenitije srce za koje se na ovim našim prostorima zna.Srce, neštedimice poklanjano svima, nije se trošilo, već se širilo i bogatilo od toga davanja.Bivalo je prostranije i pristupačnije za sve.To srce, glavni junak poezije Desanke Maksimović, odselilo se u večnost narodnog pamćenja, u samo središte jezika.


  • #2
    Krvava bajka

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    Na brdovitom Balkanu,
    Umrla je mučeničkom smrću
    Četa đaka
    U jednom danu.

    Iste su godine
    Svi bili rođeni,
    Isto su im tekli školski dani,
    Na iste svečanosti
    Zajedno su vođeni,
    Od istih bolesti svi pelcovani,
    I svi umrli u istom danu.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    Na brdovitom Balkanu,
    Umrla je mučeničkom smrću
    Četa đaka
    U jednom danu.

    A pedeset i pet minuti
    Pre smrtnog trena
    Sedela je u đačkoj klupi
    Četa malena
    I iste zadatke teške
    Rešavala:koliko može
    Putnik ako ide peške...
    I tako redom.

    Misli su im bile pune
    Istih brojki,
    I po sveskama u školskoj torbi
    Besmislenih ležalo bezbroj
    Petica i dvojki.
    Pregršt istih snova
    I istih tajni
    Rodoljubivih i ljubavnih
    Stiskali su u dnu džepova.
    I činilo se svakom
    Da će dugo,
    Da će vrlo dugo,
    Trčati ispod svoda plava
    Dok sve zadatke na svetu
    Ne posvršava.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    Na brdovitom Balkanu
    Umrla je mučeničkom smrću
    Četa đaka
    U jednom danu.

    Dečaka redovi celi
    Uzeli se za ruke
    I sa školskog zadnjeg časa
    Na streljanje pošli mirno
    Kao da smrt nije ništa.
    Drugova redovi celi
    Istog časa se uzneli
    Do večnog boravišta..


    Comment


    • #3
      Strepnja

      Ne, nemoj mi prići
      Hoću izdaleka
      da volim i želim tvoja oka dva.
      Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
      dok od sebe samo nagoveštaj da.

      Ne, nemoj mi prići
      Ima više draži
      ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
      Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
      o čemu se samo tek po slutnji zna.

      Ne, nemoj mi prići
      Našta to i čemu?
      Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
      izdaleka samo divimo se svemu.
      Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva



      Comment


      • #4
        Žena

        Mene privlače oči nesrećnika
        I čela samoubica
        Nesanicom ispijena.
        Sa moga čita se lica
        Da sam deset puta sestra
        Pa jednom žena.


        Ne bih mogla voleti bez tuge.
        Rođena sam da na krilu nišem
        Bolove čije dok ih ne ublažim,
        Rođena nad čijim snovima
        Nemirnim da uplašeno dišem.

        Ne bih mogla voleti bez tuge
        Ni radosnoga priviti na nedra.
        Ne bih mogla pružiti ruku
        Onome kom laka su jutra,
        A uzglavlja vedra.


        Rođena sam da živim za drugog.
        Preliva se samilost srcu preko rubova.
        Na dlanima mi piše da znaju da vidaju,
        U očima da umeju da greju,
        Na usnama da gorčinu skidaju.


        Srce mi je milosti izvor;
        Moje reči se uz rane previjaju
        Kao listovi lekovitog bilja,
        Koraci mi umeju da vode
        I one što lutaju bez cilja.

        Comment


        • #5
          OPOMENA

          Čuj, reću ću ti svoju tajnu:
          ne ostavljaj me nikad samu
          kad neko svira.
          Mogu mi se učiniti
          duboke i meke
          oči neke
          sasvim obične.

          Može mi se učiniti
          da tonem u zvuke,
          pa ću ruke
          svakom pružiti.

          Može mi se učiniti
          lepo i lako
          voleti kratko
          za jedan dan.

          Ili mogu kom reći u tome
          času čudesno sjajnu
          predragu mi tajnu
          koliko te volim.

          O, ne ostavljaj me nikad samu
          kad neko svira.
          Učiniće mi se negde u šumi
          ponovo sve moje suze teku
          kroz samonikle neke česme.

          Učiniće mi se crn leptir jedan
          po teškoj vodi krilom šara
          što nekad neko reći mi ne sme.

          Učinice mi se negde kroz tamu
          neko peva i gorkim cvetom
          u neprebolnu ranu srca dira.
          O, ne ostavljaj me nikad samu,
          nikad samu,
          kad neko svira.
          ... Samokontrola...jedini način da preživite u svetu punom idiota ...
          sigpic

          Comment


          • #6
            Slovo o ljubavi

            Ako se volite ljubavlju
            koja buja u samoći, od razdaljine,
            koja je više od sna nego od svesti,
            i po rastanku drhtaćete od miline
            mognete li se još ikada sresti.

            Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
            sa strahom od sagrešenja,
            koji kao ptica o kavez lomite krila,
            sećaćete se uvek jedno drugom lika.
            I po rastanku
            zamreti vam neće gušena htenja.

            Ako zbog nje patiš od nesanice
            i u ponoć hodaš budan
            po bašti,
            ako te lomi neutoljena želja luda,
            sećanja na nju nikad se nećeš spasti.

            Onih s kojima se igramo
            oko vatre,
            a bojimo se da je dodirnemo,
            s kojima idemo kraj ponora
            nezagrljeni i nemi,
            sećaćemo se dugo
            ma zavoleli zatim i druge.

            Ako je želiš bezgranično,
            a sediš kraj nje bez glasa
            slušajući bajku koja se u vama radja
            svanuću slično,
            pamtićeš je i kad se zima
            pred tobom zabelasa.

            Ako veruješ sedeći uz nju
            da je ljubav maslačkov puhor
            koji svaki dodir može da strese,
            ako voliš u njoj i san i dete,
            ako ti je bez nje pusto i gluho,
            misao na nju budiće te
            i kad se rastanete.

            Zauvek se pamte oni
            s kojima se grlili nismo,
            čije su nam usne ostale nepoznate,
            kojima smo samo s proleća, u snu,
            pisali pismo.

            Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
            medju kojima nema spojenog suda
            krvi i krvi vrele,
            a srca im se dozivaju ludo,
            zaboraviti se neće
            ni kad im duše budu posedele.

            Ako vam je ljubav nož u srcu,
            a bojite se taj nož izvući
            kao da ćete tog časa umreti,
            pamtiće te on, setiće te se
            i umirući.

            Oni zbog kojih srca
            osećamo kao ranu,
            ali ranu zbog koje se jedino živi,
            u sećanje nam banu
            i kad zavolimo druge –
            i osetimo se nesrećni i krivi.

            Comment


            • #7
              Uteha

              Jos danas smo zajedno,
              pa ko zna kad vishe,
              oticci ces daleko.

              Pochece nemilo i prazno
              da se muti svitanje.
              Bolece me ljudi hitanje
              kroz romorenje magle,
              i nocni razgovor ptica
              kojima ne znam imena.
              Znam, plakacu sa rodjene tuge
              kad umre u jesen kakva
              bledolika zhena.

              Jos danas smo zajedno
              pa ko zna kad vishe,
              oticci ces daleko.
              A ja ti nikad ne reko'
              shta meni bishe
              tvoje tople priche,
              ni tvoje utehe blage:
              kako cemo od drage do drage
              zvezde provoditi vechnost
              u radosnom lutanju;
              a plakati kad budemo hteli,
              kako cemo u tihom cutanju
              zagledati se u daleku, tuzhnu zemlju,
              gde smo se prvi put sreli.

              Comment


              • #8
                Ozdravljenje

                Dugo sam bolovala od ljubavi
                i činilo mi se važno vrlo
                da li ima negde ili ne
                nečega čega nema.


                A od jutros sve
                razumem čudesno,
                i mislim da je umesno
                udesila priroda ili slučaj naneo
                te nisam uvek draga bivala

                čoveku koji bi mi čeznje zaneo
                za nečim čega nema.


                U zamišljene sreće maženju
                istrošilo bi mi se srca pola,
                utopila bi mi se duša u traženju
                nečega čega nema.

                Sad jedino kao nad srećom strepim:
                da li će ovaj dan svanuti
                oblačnim ili lepim,
                jer znam, ništa mi ne može doneti
                nečega čega nema.

                Comment


                • #9
                  Nemam više vremena

                  Nemam više vremena za duge rečenice,
                  Nemam kad da pregovaram,
                  Otkucavam poruke kao telegrame.
                  Nemam vremena da raspirujem plamen,
                  Sad zaprećem šake zgorela žara.

                  Nemam više vremena za hodočašća,
                  Naglo se smanjuje putanja do ušća,
                  Nemam kad da se osvrćem i vraćam.

                  Nemam više vremena za sitnice,
                  Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.
                  Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
                  Mogu stići jedino kudgod u blizinu.

                  Nemam vremena da išta izučavam,
                  Nemam vremena sad za analize,
                  Za mene je voda sada samo voda
                  Kao kad sam je pila sa kladenca;
                  Nemam kad da razlažem naa sastojke nebo,
                  Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

                  Nemam više vremena za bogove tuđe,
                  Ni svoga nisam dobro upoznala.
                  Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
                  Mnogo mi je i starih deset zapovesti.

                  Nemam više kad da se pridružujem
                  Ni onima koji istinu dokazuju.
                  Nemam kad da se borim protiv hajkača.
                  Nemam kad da sanjam,da lagano koračam.

                  ..
                  Last edited by Delko; 08-01-09, 15:48.

                  Comment


                  • #10
                    Balkanac

                    Ne stidim se sto sam-
                    kako vi velite-
                    varvarin sa Balkana,
                    tla prljavstine i bure.
                    Cucete sad,
                    i kod nas ima neke,
                    vama nepoznate kulture.

                    Vi prvo ispitujete i sumnjate,
                    daleki ste i od rodjenih sinova,
                    za trpezu svoju ne posadite
                    svakog tudjina.
                    Vi mozete da pijete,
                    a da svakom ne pruzite
                    case vina.

                    A kod nas su jos obicaji grubi,
                    mi pustamo svakog pod svoje sleme,
                    kod nas se jos i s namernikom ljubi,
                    kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
                    kod nas svaki covjek ima
                    citavo pleme,
                    prijatelja i rodbine.

                    Vi,doista,imate
                    nekoliko miliona Hristovih kipova,
                    na svakog covjeka po jednoga,
                    imaju ga drumovi i polja,apsane i skole,
                    a kod nas,kad ljudi veruju u Boga,
                    u sebi ga nose,
                    i tiho mu se
                    skoro u snu,mole.

                    Vi,istina,za svaki kut zivota
                    imate sprava i masina,
                    sve ste sracunali i sve znate,
                    izumi vasi su za divljenje,
                    a mi jos imamo starinske alate,
                    ali sve je kod nas jos zdravo,
                    i prirodno, ko glina,
                    i umiranje,i radjanj,i zivljenje.

                    Vi imate citave zbirke,
                    pravila i nauka o slobodi,
                    o svemu se kod vas pise i pripoveda,
                    ali mi po nepisanim zakonima
                    slobodno zivimo,
                    i nekog prirodnog drzimo se reda,
                    slicno ognju,vetru i vodi.

                    Kod vas je zbilja sve tacno propisano,
                    kako se jede,govori i oblaci,
                    a mi kad govorimo,vicemo,
                    i masemo rukama,
                    i corbu glasno srcemo,
                    i u rukavicama smo,
                    obucu nosimo od svinjske koze,
                    puno je kod nas seljackih navika i stvari,
                    i kraljevski preci nasi
                    doista su bili govedari.

                    Narod nas,zbilja,u gnevu moze da kolje,
                    rusi i pali,
                    ali, mi nismo oni sto smisleno tlace,
                    mi ne smatramo da je svet celi nase polje,
                    mi ne bismo podneli,
                    ni urodjenik prasumski da zbog nas place.

                    Dusa je nasa prostrana,
                    iako smo brojem mali.

                    Comment


                    • #11
                      Opravdanje

                      Srce moje misli večito
                      neku tužnu misao.
                      I ma šta sa mnom bilo:
                      budem li kome postala
                      žena verna,
                      ili dragana čija,
                      ili ma šta drugo;
                      ili budem uvek smerna
                      sanjalica ostala.
                      Bude li duša moja sveto sedište
                      jedne ljubavi;
                      ili srce moje bolno središte
                      svih nežnosti,
                      ti mene uvek voli:

                      Jer srce moje misli večito
                      neku tužnu misao
                      što mene jedino boli.

                      I ma čega da se latim,
                      plemenitog ili zlog:
                      mognem li zbog drugih da patim,
                      ili budem neku sreću srca svog
                      tuđim bolom kupila;
                      budem li katkad praštala,
                      ili se budem uvek svetila,
                      znaj da sam grehove sve
                      već davno iskupila,
                      znaj da sam već davno
                      zbog svega ispaštala,
                      i uvek mi oprosti:

                      Jer srce moje misli večito
                      neku tužnu misao
                      što mene jedino žalosti.

                      Comment


                      • #12
                        OBECALA SI DA CES BITI VECHNA

                        Obecala si jednom u detinjstvu
                        da ces biti vecna,
                        otkle god se vracali da cemo te zateci,
                        kao senku ispod kucne strehe,
                        kao kucni prag.

                        Nije bilo nijedne nase plovidbe
                        da je nisi, kao ribarske zene,
                        presedela na pucini gledajuci;
                        nije bilo bure ni brodoloma
                        da nismo posle njih
                        pored neba ugledali i tvoje lice.

                        Gde god bismo se probudili,
                        bila si u prozoru ti i sunce;
                        bila si nam uvek na dohvatu ruke
                        kao voda,
                        uvek kao vazduh
                        prisutna i neophodna.

                        Obecala si nam da ces biti vecna
                        kao sve sto nas na svetu docekuje
                        i ostaje posle nas.
                        I kada si umirala,
                        cinilo se da se osecas krivom
                        sto nas napustas.
                        Mogu ja preći preko svega, al dok prelazim... dobro izgazim...

                        Comment


                        • #13
                          DETINJSTVO

                          Detinjstvo moje, puno si svakoga sjaja,
                          Na rečnoj matici brzih vatrenih pega,
                          Puno si sunčevih rumenih rođaja
                          I mesečevih prostirki preko snega
                          I vode preko sedam kamenova
                          I preko brda prebačenih duga,
                          Puno si čobanskuh vatri i lila,
                          Za uvetom ti blistavi cveti gloga,
                          Na granju pred kućom niše se kolevka zore,
                          Uz preg pobodena sunca koplja mnoga,
                          Na prozorima večernje vatre gore,
                          Nebo ti rađa zvezdama ko žutim grožđem,
                          Rosom ti rodi trava u jutro rano,
                          Virovi sunca su ti pune zdele,
                          Nebesa ti se igraju ognjenim mačem.
                          Detinjstvo, svetlo ognjište zapretano,
                          Taknem li samo pepeo žaračem,
                          Izlete ispod njega vatrene pčele.

                          Detinjstvo moje, puno si svakog mraka,
                          Puno si seoske guste pomrčine,
                          Puno si pokislih u šumi ugaraka
                          I novembarskog nepresušnog blata,
                          Noći zimskih pet puta dužih od dana,
                          Puno si noćnih kolskih putovanja
                          kada se tama o skutove hvata,
                          puno si crnih besposlenih vrana,
                          leptira sa kojih crni prah se stresa.

                          Detinjstvo moje, puno si potesa,
                          Jaruga odakle mrak uvek hladan piri,
                          Uvala gde se sve jutro magla kuva,
                          Groblja seoskih kud hodaju vampiri,
                          Soba gde se po svu noć ne pali sveća,
                          Tavana gde čame sove i slepi miši,
                          Puno pragova gde živi popac tiši
                          Od misli koja se u suton prošlosti seća.

                          Detinjstvo moje, puno si krila i leta,
                          Krila ti imaju jasike s proplanka,
                          Krune cvetova, listovi, semena,
                          Plod ti je krilat javora i klena,
                          Krilata ti je ucvala šljiva ranka,
                          Krilata zvezda uzvrelog maslačka,
                          U obaku su ti krilata ramena
                          I vodenično kamenje ti ima
                          Krila koja se viju bez prestanka,
                          Krilata su ti guvna i vretena
                          I iznenadne u julu oluje,
                          Krilati lelujavi u magle rukavi,
                          Krila lastina imaju junske kose,
                          Krila ti rastu u zaljubljenih mravi.

                          Detinjstvo moje, puno si živica,
                          Iz sveg kod tebe novi život tera,
                          Šikjaju snopovi pruća i lista sveža
                          Iz tvojih plotova,iz tvojih ograda,
                          I iz zidova ti zelen stručak bije,
                          Puni su bršljana, loze, ladoleža.

                          Detinjstvo moje, u tebi sve klija,
                          I iz krovova tvojih biljka niče,
                          Ćuvarkuće ti cvetaju nad strehom,
                          Po crepovima bujaju lišaji,
                          A ispod pragova trava ti probija,
                          Na brvnu, na mostu svakom, list se sjaji,
                          Po zemlji i vodi zelenila mrena,
                          I po šljunku ti svuda prkos cveta,
                          A mahovina niče iz kamena.

                          Detinjstvo moje, zovina slatka frulo,
                          Dvojnice zdeljane rukom čobana,
                          Strehe ti pevaju u prozorja rana,
                          Livade zriču u tople večeri jula,
                          Svirale su ti u kljunovima ptica,
                          U dozivanju setnih klepetuša,
                          Pevaju večno žrvnji vodenica,
                          Potoci žubore i kada je suša,
                          Brda pred veče ore se od bleke,
                          Česma pod brdom u dvojnice svira.

                          Detinjstvo moje prepuno si jeke
                          Crkvenih zvona; kevtanja sekira,
                          Podvriskivanja u otkosu kosa,
                          Puno si huke svatovskih kočija,
                          I praiskonskih tužaljki i leleka.

                          Detinjstvo moje, setna frulo meka.

                          Detinjstvo moje, puno si tišine blage,
                          Po pokošenim travnim livadama,
                          Po putanjama zelenim kroz goru,
                          Puno ćutanja dubokih rečnih brana,
                          Samoće na šumskom skrivenom izvoru,
                          Od neba do zemlje praznih, ogromnih dana,
                          Prepuno tihih zelenih plandišta
                          Gde sa govedima mirno preživa vreme,
                          Večeri što ne progovore ništa,
                          Jutara što znaju tužno da zaneme,
                          Puno dremljivih u guranju podneva,
                          Šumova u travi tanjih nego niti,
                          Puno zamišljenosti ploda što sazreva.

                          Detinjstvo moje, zelen začaran dvorče,
                          Gde mahovina tišine leži po svemu,
                          Gde stotinu tajni spava u paviti
                          I samoća stražari ko pas čuvar na tremu.

                          Detinjstvo, nejasno ti o svetu znanje
                          Koje potvrdu iskustva tek čeka,
                          Puno čuđenja što traju i dan danji,
                          Puno viđenja brzih što čekaju
                          Još neminovna, bolna otelovljenja,
                          Puno zbivanja u čiji uzrok se uđe
                          Naglo kao u sobu jutarnja lasta,
                          Pepuno svetlih nadahnutih bdenja,
                          Mašte što kao oluja narasta.

                          Detinjstvo moje, setna ptico sinja,
                          Prepuno tuga što kao magla plinu,
                          Što guču s grlicama u jutro rano,
                          Prepuno slutnje kao u zverinja,
                          Svim mojim maštama ti si dalo ruha,
                          Svih mojih snova neiscrpna hrano.

                          Detinjstvo, druže šumskog zelenog duha.

                          Detinjstvo moje, ti čokote rosni,
                          Puno si govora slatkog kao grožđe,
                          I mlečnog kao srž mladih oraha,
                          I kao šljive puno srebrna praha.
                          Detinjstvo, puno si reči koje lete
                          Kao uzavrele klenove semenke
                          I niču čim se na tla spuste,
                          Reči što mogu da oplode i puste
                          I obasjaju neobasjane senke,
                          Reči prastarih potamnelih škrinja
                          Sa sedam tvrdih pečata i brava
                          U kojima lako kao jasika spava
                          Divno opčinjena golubice sinja.

                          Detinjstvo moje, brdska nagla reko
                          Nastala iz sto smelih rukavaca
                          I iz zaglušene vodopadne pene,
                          Evo, evo mene,
                          U dolini goloj daleko, duboko,
                          Na leđima mi mnogo uprtača,
                          Mnogo ožiljaka oko svakog zgloba,
                          O svakom krilu po tri teška tega,
                          O svakoj misli stotinu zaprega,
                          A sunce izlazi i dan naglo krača.

                          Detinjstvo moje, evo, evo mene,
                          Ne znam možeš li me dohvatiti okom,
                          Sa bregova mi čobani mašu lilom,
                          I sunce sa plasta svetlog što ga dene,
                          Ptice me setno pozdravljaju krilom,
                          Potok me gleda stotinom biljura.

                          Detinjstvo moje, evo me ispod brega,
                          Sva sam od puta i prašine sura,
                          Ne znam kada su rose livadama pale,
                          Ne govorim više jezikom krilatim.

                          Detinjstvo moje, osušena roso,
                          Posipala sam za sobom sitan proso,
                          Da bih po njemu mogla da se vratim,
                          Ali su godine proso pozobale.............

                          Comment


                          • #14
                            Nejasna pesma

                            Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
                            Pored mene usamljen cvet bele krune
                            i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
                            O, ne treba sklopiti oči suza pune
                            kad mesec izlazi.

                            Sići treba na livade i put,
                            gde tišina leži bistra preko bilja
                            i spava mesečine široki skut,
                            pa zalutati u noći, bez cilja,
                            kao u snovima.

                            Jer važno je samo ono što je večno:
                            meseca i srca uzrok polazni:
                            i, ma koliko bilo protivrečno,
                            voleti treba što su prolazni
                            lepote časovi,

                            što za radošću bol dolazi,
                            što sa zaboravom se ne može boriti.
                            Voleti treba što sve prolazi.
                            O, nikada ništa nemoj zboriti
                            kad mesec izlazi.

                            Comment


                            • #15
                              ...Ni za srecu ljudsku nisam ja stvorena,
                              jer ne umem da zivim
                              samo od zivljenja;
                              jer ni za sta cega ima
                              nemam divljenja;
                              jer znam da ne mogu svoj zivotni dug
                              samo snom izmiriti.
                              Pa ipak, mada mi ovde nije udesno,
                              zivota ja bih zadrzala krug,
                              jer boli mene ipak cudesno
                              sto ce me jednom nestati.

                              Ni srca nemam vaseg, sugradjani cestiti,
                              jer beskrajno volim nekoga
                              iza onih na vidiku atara.
                              Za njegov bih osmeh jedini
                              posla preko voda i vatara,
                              preko urvina i bregova,
                              odavde na dan i noc hoda;
                              pa ipak njegova
                              ne bih mogla biti,
                              niti ce ljubav moja za njim
                              ikad drugoga roda
                              do pesama imati.
                              Mogu ja preći preko svega, al dok prelazim... dobro izgazim...

                              Comment

                              Working...
                              X