U zadnje vreme i misli mi se usporavaju.
Počelo je ono zimsko ćutanje, kada do mene ne dopire mnogo toga. Uzalud me spopliću i saleću uplašeni i kukaju zbog ratova, političara, vanzemaljaca, cena, kriza i ostalih karakondžula. A ne vide da mene više ništa ne tangira i ne pomera.
Možda samo šljapkanje barice pod nogama i neki skup krila ... koja na trenutak zalepršaju u prošaraju nebo. Ili bele, zimske ruže koje su se ovih dana stidljivo pojavile. A snega nigde ni od korova!
U meni treperi još jedna zima, kojoj uzalud slutih hladnoću njenih hladnih obraza. I dok se ljudi spremaju za januarske blagdane, ja ušuškana toplinom pored kamina, štirikam prekrivač od starih snova. Isti se konci i dalje mrse ali neke boje .... ja još uvek u sećanju prepoznajem.
Comment