Objava

Collapse
No announcement yet.

Anatomija srpske duŠe ! ...

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • Anatomija srpske duŠe ! ...

    U ovom feljtonu , se nalaze najinteresantniji delovi iz štampane knjige "Anatomija srpske duše" ,
    autora prof. dr. Dragoslava Slovića.
    U ovom kompleksnom izdanju , koje je izazvalo izuzetno interesovanje , dr. Slović nastoji da dešifruje
    >>> mentalni Cod <<< ----naših ljudi....?!
    Držeći se Bekonove maksime....da je najniže od svih laskanja - laskanje svome narodu, uz obilje primera
    piše o manama i vrlinama , karakteru , moralu i neslozi srpskog etnosa ........... !!



    TAOCI SVOJE ZEMLJE ( 1 )



    / ... Ilustracija T. Borkovića ... /


    Seljački živalj je na ovom prostoru izložen mnogim teškoćama, počev od onih koje mu nameće nedarežljiva priroda, do onih koje mu nameće robovanje pod tuđinom i neorganizovana sopstvena država.
    Seljak je oduvek plaćao sve nedaće i greške ove države, a bukvalno nikad nije učestvovao u njenim blagodetima.
    Upravo taj status ga je čeličio i činio vitalnim, pošto je znao da baš on na svojim leđima, često pogrbljenim od tegoba, mora i može da podnese sve muke kroz koje nacija prolazi.
    Tako očeličen, on je učestvovao u svim bitkama, vođen pokličima borbe za svoju Srbiju.
    Prema tim pokličima on se nikada nije oglušio, već je oduvek bio patriotski naivan i lako je poleteo na poziv:

    SINE, SRBIJA TE ZOVE ...

    U ranoj fazi razvoja svoje državnosti on je to činio sa oduševljenjem da gradi svoju kuću, pa je razvijao ratnički moral zasnovan na jakom osećanju patriotizma.
    U doba propasti države i robovanja, on je takođe negovao ratnički moral, ali i moral čoveka koji mora da se služi raznim lukavstvima nemoćne raje.
    To je onaj moral koji je Petar Kočić literarno predstavio u obliku Davida Štrpca ili narodne pripovetke o Eri koji reče da bi pustio Turčina, ali da ovaj neće njega.
    Taj naoko naivan čovek mogao je da opstane samo zahvaljujući hrabrosti, ako je smeo da je pokaže, ili lukavstvu, kada shvati da je nejak u odnosu na surovu silu koja se nalazi pred njim.

    Takav moral prividne naivnosti iza koje se krije lukavstvo proističe iz nemoći da se suprotstavi, i samo on mu omogućuje da opstane u životu.
    On je duboko svestan da taj moral nije svojstven njegovom biću, pa ga doživljava kao svojevrsno nasilje nad samim sobom, ali mu pruža zadovoljstvo što može da nasamari onog ko mu je naneo kakvo zlo.
    Ovu svoju nevolju srpski seljak na kraju kompenzira humorom, kojim oslobađa osećanje frustracije i besa zbog svega što mora da trpi.

    Taj cinični humor, koji se često graniči sa sprdnjom, jeste ventil njegove duše i pojas njegovog mentalnog spasa.

    OSEĆANJE našeg seljaka za humor zaista je velika sreća za njegov spas i
    neutralizaciju patnje. On je posebno izražen u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni, gde je humor razvijen do velike majstorije.
    Tu ciničnu, prividno naivno upakovanu lažnu iskrenost, srpski seljak je preneo do današnjeg dana. Ona se i danas prilagođava vremenu u kojem je manifestovana kao realnost. Ona mu je u prošlosti bila odbrambeni mehanizam od ćiftinskog ponašanja i morala koji je razvijen u našim varošicama, jednako kao i u turskim kasabama. Seljaka su uvek tamočekali prevaranti, lopovi i šićardžije. On je bio jednako ponižen u svojoj kao i u turskoj čaršiji.

    Kao učenik gimnazije u Prokuplju, pamtim kako su gradske bekrije celog dana na gradskoj pijaci ko bajagi kupovale i celog dana "probale" rakiju od naših seljaka, da bi se, mrtvi pijani, na kraju dana vraćali svojim kućama, naravno, s praznom flašom u ruci, ako je već nisu polomili. Naš seljak je oduvek bio jednako ponižen, a on je to poniženje nosio u svojoj duši kao izraz nemoći, pa se baš zbog toga žestoko borio da njegova deca ne budu seljaci. To je posebno izraženo u siromašnijim delovima, kod Crnogoraca i Hercegovaca, a daleko manje kod bogatijih ljudi.
    U svojoj socijalističkoj zemlji "radnika i seljaka", kako su je političari zvali, on je morao da razvija moral prevaranta jednako kao što ga je razvijao pod Turcima. Otkup koji je vršen bio je nepošten i nepravedan, pa je on morao da skriva sve što se oduzima, kako mu deca ne bi gladovala.
    Kao dete, lično sam preživeo gladovanje koje ću verovatno nositi do groba kao ličnu traumu i najveći bol, iako pripadam porodici koja je po svom socijalnom statusu imala mogućnost bar da prehrani svoju decu.
    Svojim očima sam gledao kad su nam oduzeli jedino bravče i kako su ga ispekli u trećem dvorištu od naše kuće, a posle toga su iz pištolja pucali u prazan balon vina koji su oteli iz podruma jednog komšije.

    ŽIVEĆI u takvom okruženju, ma od koje strane da je ono organizovano, seljak je morao da razvije moral lisice i lava u isto vreme. U isto vreme on je oduvek boravio u patrijarhalnom ambijentu, pa je njegov
    moral razvijen na tekovinama patrijarhalne zajednice ispunjene naivnom ljubavlju za svoje bližnje. Ta ljubav je u ovom delu našeg etnosa opravdala i spremnost na podnošenje žrtve svake vrste.
    Iz ovakvog oblikovanja svoje duše i svog morala, naš seljak je postaoneotporan na tekovine savremene civilizacije koja je čoveku u najopštijem smislu nametnula svoje obrasce ponašanja. Oni su u svemu suprotni tradicionalnom seljačkom duhu razvijenom u srpskom biću.Jednostavnije rečeno, svet u kome živimo izbacio je na površinu moralnu
    dekadenciju kao vrednosni obrazac i dokaz civilizacijskog statusa koji ni po kojoj logici nije svojstven seljačkom duhu Naš seljak je dugo bio otporan na nju, ali je i njega marketinški sistem kognitivnih procesa doveo u poziciju da ih prihvati na najgori moguć način. Ta moralna dekadencija, viđena očima našeg seljaka, imala je sve oblike perverzije
    ali se ponavljanjem pred njim i ona vremenom pretvara u prihvatljivu realnost. Iz tih razloga, u vremenu nastanka ovog dela, seljački moral je podeljen između tradicionalne izvorne čistote i prihvaćenih vrednosti savremene civili -
    zacije , koje su bukvalnodezorijentisale njegovo biće.

    Svemu tome doprinela je, ta prokleta magična kutija - televizor , iz koje mu se svake večeri plasiraju razni oblici izopačenih scena......


    GOLICAVE SCENE ...

    PRE tridesetak godina, još dok je TV bila u povoju, bar u našoj seoskoj javnosti, bio nam je u gostima deda koji je sklanjao pogled sa svihslobodnijih i golicavih scena. Ostavili smo dedu samog pred televizorom
    i diskretno posmatrali koje scene će privući njegovu pažnju. Zapazili smo da je on s velikim uživanjem gledao klizačice na ledu. Ni on nije odoleo čarima iskonske lepote, makar i na ovakav način.
    Tako benignim scenama prirodnih lepota počinje njegova radoznalost, da bi se došlo do scena koje su bukvalno predstavljale razvrat i koje formiraju savremeni pogled na svet.


    GRAĐANI ZEMLJE SELJAKA ................ ( 2 )





    NAŠE varoši su se razvijale pod uticajem Orijenta po obrascima turskih kasaba, a varošani su se bavili sitnom trgovinom i zanatima kao što su bili ćurčije, terzije, jekmendžije, tufegdžije, kujundžije i slično.
    Drugi zanati nisu bili dostupni srpskoj raji, pa su zanatlije ostale na nivou siromašnih varošana, koji su u svemu oponašali Turke. Oni su se nosili kao Turci, pokušavali da žive kao oni i nisu učestvovali u bunama i ustancima, a kada nastaju veća zla bežali su.
    Varošani dakle, nisu imali osećaj solidarnosti sa ostalim srpskim narodom pa su baš zbog toga bili prezreni od njega.

    U seljačkoj zemlji kakva je Srbija šaroliki su koreni građanskog morala. On se razvijao iz palanačkog duha i ćiftinskog ponašanja naših varošana i to baš onih koji na pijacama i danas govore, kako su seljaci bezobrazni zbog toga što skupo cene svoju robu.
    Mnogo puta smo imali prilike da na pijacama čujemo kako naše "gospođe", jedna drugoj govore:
    "Lele, gospa Mico, vide li ti kako su ovi naši seljaci bezobrazni. Jaje im je, bre, 10 dinara."
    Naša palanka je nastala upravo na tradicijama ovog ćiftinskog duha, ali i sirotih trgovaca i zanatlija koji su se bukvalno borili da prežive, a šansu za to su nalazili u tome da, na neki način, oglobe seljaka.

    Iz tih razloga, naša palanka i taj palanački duh koji smo kasnije nazvali malograđanskim, bio je večno suprotstavljen seljačkom, a razlikovao se
    od njega samo po tome što su varošanke kupile papuče sa crvenim gombom i sa tim papučama odmah postale gospođe.
    Te papuče su naše varošanke učinile damama koje su životnu filozofiju razvijale na ogovaranju, kafenisanju i grdnji seljaka.
    One su mogle da budu gospođe samo tako što su pričale kako su seljaci prosti i glupavi.

    Upravo iz tog sveta kasnije je u najvećem broju naših varoši formiran naš građanski stalež koji se u početku samo po tim papučama odvajao od seljaka. Da bi se on odvojio od njega morao je da dokaže da mu ne pripada, a to se najuspešnije čini ako ga ignoriše i potcenjuje. To se najbolje videlo šezdesetih godina, kada su se naše seljančice udale za kakvog zanatliju u gradu i posle toga u selu pojavile sa tranzistorom u rukama. Kad se one vrate u svoje rodno selo mora da se vide ili da se čuju, pa taj primitivizam dobija komična obeležja. I danas se mnoge naše gospođe utrkuju u tome koja će efektnije da skače po stolovima na kakvom seoskom veselju. Zabavno je bilo videti te varošanke kada se
    nađu na kakvoj svadbi u svom rodnom selu. Upravo od njih su nastale one "gospođe ministarke" koje je ovekovečio Nušić.
    Sa pravom se danas možemo pitati da li smo se udaljili od tog vremena.
    Razume se, da je vreme učinilo svoje, pa je u daljem razvoju našeg društva došlo do civilizacijske diferencijacije u smislu da je stvarno formiran građanski stalež, a sa njim i građanski moral, ali je on i danas ostao u manjini.
    I danas dominiraju "gospođe sa gombama na papučama" koje im daju pravo da sebe nazovu damama. To je ona reč koja je u ovom vremenu zamenila pojam "varošanke".
    Vreme kome pripadamo je ipak nešto izmenilo u ikonografiji naše nekadašnje varošanke, pa baš te papuče sa gombama više nisu u prvom planu. Umesto njih cigareta je dokaz otmenosti, posebno kada se puši preko cigaršpica. U većini naših varoši to je danas masovna manifestacija građanske kulture koju bismo preciznije nazvali malograđanštinom.

    Da bi se shvatio moral ovog sveta valja posmatrati kako se takav svet ponaša u svom zavičajnom ambijentu gde se dokazuje njegova društvena aktuelizacija. To je bukvalno karikatura onog što bismo cinično nazvali građanskom klasom i naravno, građanskim moralom. Istinski građanski sloj je počeo da se razvija kod nas između dva rata i to na tradici -
    jama zapadne kulture i našeg visokog obrazovanja. On se već na startu izdiferencirao u dva dela: intelektualni i pokondireni.

    INTELEKTUALNI je na žalost ovog naroda bio u manjini i svojom nenametljivošću koja inače karakteriše obrazovani svet, ostao nezapažen.

    POKONDIRENI je baš onaj sloj koji su činile već opisane dame koje su nekada nosile papuče sa gombama, a potom kupile cigaršpiceve u prečanskom delu ili muštikle u srbijanskom. To je svet koji nije imao
    svoju identifikaciju a stekao nekakav imetak. Po toj ikonografiji taj svet se izdvaja od ljudi oko sebe.

    OBRAZOVANI SVET, koji bismo mogli da nazovemo elitom, je u srpskom narodu uvek bio i ostao u senci malograđanskog primitivizma. Zbog toga je ta međuratna građanska tradicija ostala u svom začetku.

    INTELEKTUALNU ELITU iz koje je trebalo da se razvije istinski građanski moral, smo u krilu komunizma biološki uništili kao cvet u pupoljku. Neposredno posle Drugog svetskog rata, građansko društvo je bukvalno uništavano kao buržoaski element. Pripadnost ovom sloju, u uslovima
    kada su se na površini našli ljudi koji su komunicirali rečima: " Raszumješ ti drug mene"

    Svaki oblik manifestacije intelektualizma je tretiran kao odnarođen, kao nešto što je protiv društva, kao bolesni snobizam, baš zbog toga to smo javno paradirali stavovima, da smo dizali revoluciju protiv gospode. Trebalo je da prođe desetak godina da bi naše dame počele da nose papuče sa gombama i još dvaput toliko da nabave muštikle ili
    cigaršpice. Globalno posmatrajući, tek tri decenije posle rata počeli smo ponovo da razvijamo tradiciju građanskog društva.

    Stoga sebi moramo da postavimo pitanje:" " Da li smo uspeli da formiramo građansko društvo " " ...?!?


    OGLODANE KOSTI ...


    MI danas očigledno imamo dva međusobno suprotstavljena građanska
    društva.

    PRVO čine ljudi koji svoj elitizam izražavaju u evrima, a drugo oni koji ga imaju u glavi i u duši, ali on još uvek ne može da se pokaže.

    Ovaj DRUGI DEO društvene elite je još skriven negde pod kamenom.
    Istinsku elitu društva čine oni ljudi koji služe kao obrasci ponašanja sveta koji ih okružuje.

    Ovo vreme je izbacilo na površinu još jednu patološku opsesiju u obliku skupih dobro plaćenih kućnih ljubimaca koji zaokružuju sliku cigaršpica....

    Prema tome, jedna naša elita je javna i ona efektno paradira pred nama svojim bogatstvom, neukusom i duhovnom bedom.Druga je istinska ali je i ona u službi ove prve, od koje često dobija koju oglodanu kost.


    RIZIK ČVRSTE RUKE .......... ( 3 )





    NA OVOM SVETU ne postoji podlija prevara od one da svi tirani kao masku svoje vladavine koriste pojam demokratije.
    Ona je oduvek bila lažna, počev od atinskih agora na kojima su se ljudi nadvikivali do današnjih dana, kada se u ime demokratskih načela vrše velika zlodela u najširim svetskim relacijama ali i kod nas.
    Čak i na Atinskoj agori nije postojala jednakost, u smislu u kome se ona plasira kao demokratsko dostignuće, pošto su rmpalije, koji su mogli jače da galame, imali priliku da se više vide i čuju od onih koji su stajali iza njihovih leđa.
    I demokratija je krvava vladavina, ali čovek nije ništa bolje izmislio
    od nje za sopstveno uređenje.
    Čak i u školskim definicijama, demokratija je neka vrsta terora onih koji veruju da su većina nad onima koji nisu u mogućnosti da preko nje artikulišu svoje interese.
    Stvar je u tome da treba naći način da ljudi veruju da odlučuju, a ne u tome da oni stvarno učestvuju u odlučivanju.
    Verovatno najveća farsa koja se afirmisala kao lažno uverenje o tome da ljudi o nečemu odlučuju je bilo naše samoupravljanje. Ljudi koji su u njemu učestvovali su iskreno verovali da donose odluke i da su materijalna sredstva koja su koristili stvarno njihova.
    Ne upuštajući se dalje u ovu analizu nalazimo da je parola o demokratiji velika mudrost za one koji je plasiraju i velika zabluda za one koji im veruju. U ciničnoj interpretaciji ona podseća na "srećan" brak nevernih supružnika, koji vešto skrivaju svoje izlete, pa svako živi u uverenju da nije prevaren. To je još uvek manje bolno nego kada bi oni znali šta onaj drugi radi.
    U svakom vremenu postoji barem sumnja, pa ponekad i skriveno saznanje koje onog ko nešto zna čini nesrećnijim nego što onaj drugi misli.

    I u DEMOKRATIJI postoji značajan broj podanika koji mogu da prepoznaju
    šta se krije ispod "odela" koje pokriva pravu istinu.
    Na taj način se maskira polje nesreće ljudi koji su svesni realnosti koju ne mogu da promene.
    U svakom slučaju, izgleda da je bolje biti prevareni srećnik nego istinski nesrećnik.
    I tu se nalazi jedna od tajni savremene demokratije.
    Zanimljivo je da je čak i u periodima kada je Srbija imala višepartijske sisteme čvrstina partija zavisila od čvrstine vođe.
    Labavi ljudi skloni istinskoj demokratiji teško mogu da sastave dva mandata na istoj funkciji.
    Istorijski gledano, samo čvrste vođe su Srbiju snažno vukle napred.
    Srbija je u vladavine Nemanje, Milutina i Dušana imala najjaču ekspanziju samo zbog toga što su oni našli način da nametnu čvrstu i inteligentnu vladavinu.
    Slična je situacija sa knjazom Milošem u vremenu dok je mogao čvrsto da vlada. To je pošlo za rukom i Josipu Brozu i delimično Slobodanu Miloševiću u vremenu pune afirmacije krajem osamdestih i prve dve godine devedesetih godina prošlog veka.
    U svetskoj istoriji su se ovakve situacije ponavljale i kod drugih naroda, pa se ispostavilo da je najveća ekspanzija i kod drugih nacija ostvarena u doba vladavine najčvršće ruke, pa i despotizma.
    Tako, na primer, nemački narod je doživeo punu nacionalnu i ekonomsku ekspanziju u doba vladavine Hitlera, iako Nemci nemaju mnogo sličnosti u karakterima sa našim narodom.
    Prema tome, čvrstina vladavine je u izvesnom smislu opšte ljudska, a u ovom radu se naglašava samo ona nijansa koja je naglašena u srpskom etnosu.
    Kulturolozi su skloni da ovaj odnos tumače kao izraz kulture i tradicije, a ne kao karakternu odliku. Po toj logici ljudima niske kulture odgovara vladavina čvrste ruke, a ljudima visoke kulture demokratija.

    TAKVIM logiciranjem bi se moglo zaključiti da srpskom narodu odgovara čvrsta ruka zbog niske nacionalne kulture. U tome, naravno, ima istine ali realnost demantuje ovakvu tvrdnju. Ljudima niske kulture i malog znanja je potreban čvrst vođa, ali ne zbog kulture već zbog nesigurnosti i nepoverenja u sebe, odnosno zbog sumnje u to da čovek niske kulture, odnosno preciznije, malog znanja, može da reši složenije probleme.
    Baš zbog toga on u čvrstoj ruci nalazi neku vrstu zaštite u smislu sposobnosti da se takvi problemi reše.
    Nepismenom čoveku koji putuje u nepoznate krajeve treba vođa da bi se snašao i orijentisao i da bi se osećao komotnije ako ima veću veru u onog koji ga vodi.
    U realnosti se ispostavilo da su visokoobrazovani ljudi u većoj meriskloni dezorganizaciji baš zbog toga što je njihova borba za afirmaciju u svojoj društvenoj grupi više izražena nego kod primitivnih ljudi.
    Borba oko izbora seoskog kmeta je daleko nežnija od borbe oko izbora dekana na bilo kom našem fakultetu.
    Čvrsta ruka kao sistem vladavine je efikasnija na svim nivoima ali ona nije obeležje samo srpskog etnosa. Problem je samo u tome što se čvrsta ruka kao oblik vladavine, po pravilu, pre ili kasnije pretvara u tiraniju, posebno ako je to bila ruka neprosvećenog ili neuravnoteženog čoveka. Takav oblik vladavine se završava krvoprolićem a u srećnom
    slučaju stradanjem takvog vladara.
    Baš zbog toga je demokratija jedino rešenje za čovečanstvo kao celinu, ali demokratija u kojoj svako mora da računa sa tim da će nekad nekompolagati račune.
    U polaganju računa nekom posle aktuelnog vladara i osećanju smenjivosti krije se tajna uspeha demokratskih institucija.


    VREME ILUZIJA ...


    AKO se pod socijalističkim društvom shvati sistem socijalne jednakosti,
    jednakih šansi i nepostojanja privilegija, to znači da bismo morali da sebi postavimo pitanje: da li smo ikad živeli u takvom svetu?
    Veličati ideje socijalizma i ne videti sudbine ljudi koji su u tom društvu doživeli velike nepravde je svesno zatvaranje očiju pred realnošću ili slepilo onih koji nisu sposobni da je vide.
    Verovanje u to da nikad nismo u pravednijem svetu živeli je naivnost. Društvo koje smo sa ponosom nazivali socijalističko, pa još i socijalističko samoupravno, bila je velika obmana naivnih ljudi koji su verovali da ono zaista postoji.
    Ono je bilo dobro postavljena zamka za našu naivnost koju je dugo držala vešta ruka jednog spretnog političara, koji je izuzetno dobro plivao u bipolarnom svetu.

    U toj oglodanoj kosti se krije beda istinske inteligencije u vremenu kada nastaje ovo delo.



    DRAMA IZA ZIDA ............. ( 4 )



    / Goli Otok ... /


    SVE što su Srbi u svom političkom životu uradili u 20. veku bilo je u funkciji tuđih interesa, pa su sami sebi naneli daleko više zla od svih neprijatelja koje su imali.
    Oni su na vandalski način ubili poslednjeg vladara Obrenovićevske dinastije pre nego što su iskorišćene druge šanse da se ona spase. Potom su lišili života zaverenike koji su doveli na vlast dinastiju Karađorđevića da bi ostvarili vekovnu težnju za ujedinjenjem, koje su izveli na tragičan način za sebe.
    Lošom političkom procenom dali su svoj doprinos da se upali fitilj Prvog svetskog rata.Oni nisu umeli da procene da su puške velikih sila već bile pune i da je samo nedostajao obarač. Cena tog obarača u rukama jednog premladog srpskog patriote preskupo je plaćena za naš narod.
    Učešće u Prvom svetskom ratu Srbi su platili relativno najvećim brojemžrtava od svih učesnika u njemu. Srbi su opet naivno poverovali da suza svoje učešće u tome ratu dobili večne prijatelje i saveznike u Englezima, Amerikancima i posebno Francuzima.
    U toku Drugog svetskog rata poginulo je četiri puta više Srba od svih drugih Jugoslovena zajedno. Na tragediju srpskog naroda, najveći broj njih je poginuo od srpske puške. Posle rata je u ime bratstva i jedinstva broj srpskih žrtava umanjivan i to od naših ljudi.
    Izgleda da se zbog naše zaslepljenosti jugoslovenstvom pokazala ispravnom misao vladike Nikolaja po kojoj:

    "Jugoslavija predstavlja za srpski narod najveću zabunu, najteže grčeve i najsramnije poniženje koje je on ikada doživeo i preživeo u svojoj prošlosti. Niko mu nije za to kriv do njegovi sopstveni sinovi." ...

    Neposredno posle rata Srbi, a posebno crnogorski deo, su se najsurovije obračunavali sa predstavnicima pravoslavne crkve, dok su drugi svoja svetilišta poštovali i čuvali i odlazili u njih. Srbi su uništili svoje "izdajnike" bilo da su ih označili kao četnike ili komuniste - informbirovce u broju koji je veći od 90 odsto od ukupnog broja izdajnika te vrste u Jugoslaviji, koju su kao "građevinu" na svojoj krvi sazdali.
    - Srbi su u više navrata posle rata u raznim političkim obračunima pravili čistke svojih najboljih sinova, dok su drugi taj
    posao završavali podnošenjem referata i debatama po njima.
    - Srbi su dozvolili da usvoje Ustav koji rastače njihovu nacionalnudržavu na način koji je neviđen u novijoj istoriji civilizacije.
    - Srbi nisu procenili da su drugi tu istu Jugoslaviju doživljavali kao svoju tamnicu i da će iskoristiti prvi pogodan istorijski trenutak da verifikuju svoju državnost, koja je već bila dobro fundirana upravo u jugoslovenskom ustavu.
    - Srbi nisu shvatili da je rušenje Berlinskog zida bio poslednji čin jugoslovenske drame, pa su ušli u otvorene sukobe sa svojim partnerima iz dva prethodna rata prepuštajući pobeđenima (koji su rasturaliJugoslaviju) da umesto njih pređu u klub pobednika.
    - Srbi nisu shvatili surovost savremenog sveta, pa su dozvolili sebi da isterujući pravdu, plate cenu njihove nepravde, poput poznate basne o vuku i jagnjetu koje mu uz potok muti vodu.
    Srpski parlamentarci se i danas ponašaju kao glumci u tragikomedijama koje svakog dana gledamo, plasirajući premnogo mržnje i raznih političkih podvala, vređajući na taj način dostojanstvo svog naroda.
    Pod plaštom moralne podobnosti Srbi su veliki broj svojih najboljih sinova lišili prava da daju doprinos svojoj naciji i civilizaciji u celini. I danas naš parlamentarni život nije otišao daleko od tog vremena, pa se parlament pretvorio u arenu borbe za vlast u kojoj narodni predstavnici demonstriraju najniže ljudske strasti, udvarajući se potencijalnim
    biračima na način koji je često nedostojan čoveka kao ljudskog bića. Ovakvo ponašanje narodnih deputata predstavlja uvredu za srpsku naciju, baš zbog toga što glumci na toj pozornici nisu ni svesni toga da time vređaju osećaj svesnog dela svojih glasača, pa žive u uverenju da im ovi veruju. Nažalost ima ih mnogo koji im veruju.

    Zlo je poveriti telo nadrilekarima, pisao je nekada Frensis Bekon, koji obično imaju samo nekoliko recepata na koje se oslanjaju a koji ne poznaju i uzrok bolesti ni telesnu građu bolesnikovu ni opasnost slučajeva, pa im prave metode lečenja. Tako isto mora biti opasno predati telo države u ruke državnicima nadrimajstorima ako im se ne pridruže drugi čije znanje je pouzdano.
    Pred licem naše javnosti se pojavljuju ideje koje svesno i organizovano razbijaju srpski etnos u ime najnižih egoističnih ciljeva u vezi sa kojima svaki uman čovek mora da razvije misao da se radi o ljudima koji direktno služe nečijim interesima.
    Jedina dilema , koja ostaje mislećim ljudima u ovoj zemlji je, da li ljudi koji tako gnusno cepaju srpski etnos to čine vođeni svojom savešću i istinskim ubeđenjem ...... ili su đavolu prodali svoju dušu ..... ?!

    Ponovo se ponašamo po onoj staroj;

    "Dao mu je Bog, ali ne da mu vrag".

    POSTOJI u svemu jedna srećna okolnost koja se odnosi na unutrašnje
    emocije srpskog naroda koji je oduvek, a to znači i u celom 20. veku, imao iskrenu želju da se ujedini i organizuje svoju jedinstvenu državu. Ovu ideju Srbi nikad nisu napustili, pa pravim Srbima preteško pada
    svaki oblik cepanja ovog naroda, počev od odvajanja nekih republika do razvijanja ideje autonomije bazirane na pravljenju suvereniteta delova.


    ZLOBA I PAKOST ......

    Neki naši ljudi i mnogi Srbi izvan Srbije boje se od pojava našeg javnog života, koje oni s pravom nazivlju političkom ciganijom ( uz izvinjenje romskoj populaciji) i zbog toga kašto posumnjaju da li mi kao celina imamo pravih političkih sposobnosti.
    Oba su pitanja vredna ozbiljne studije, ali ih ja mogu samo s nekoliko reči dodirnuti, piše Jovan Cvijić i nastavlja:


    Naš javni javni život pokazuje zbilja teških pojava, zbog kojih se ovda-onda mogu učiniti opravdane gornje sumnje. Ima nečega što liči i na političku ciganiju, ali je to poglavito samo spoljni izgled. Iza toga se mahom kriju dublji psihološki motivi i velika snaga.
    Rđave pojave su poznate, i zato ih je dovoljno s nekoliko opštih reči obeležiti.
    Mnogi politički ljudi neprekidno se svađaju, u celom njihovom radu preovlađuju lični motivi, kašto prostačka taština, motre jedan na drugoga i često su u stanju izneti jedan o drugome i najneverovatnije infamije...!!


    Dalje ima mnogo pakosti, zlobe, mržnje...... !
    Last edited by oko; 07-01-12, 04:00.
Working...
X