Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uslove, ali ne vide smisao za koji bi živeli
“Novcem se ne može kupiti sreća”, kaže u jednoj staroj pesmi Henk Vilijams. Ali može bromazepan. U potrazi za bar trenutnim duševnim olakšanjem, stanovništvo u Srbiji, po nekim ranijim istraživanjima, popije godišnje oko 140 miliona lekova za smirenje a rezultati najnovijeg istraživanja govore da oko 47 odsto stanovnika Srbije ima depresivne simptome. Zvuči kao sasvim očekivana statistika posle decenije nesreća svih mogućih vrsta na ovim prostorima. Međutim, situacija ni u svetu nije ružičastija.
deklarativno nesrećan
Iako je savremenom čoveku deklarativno dato pravo da “traga za srećom”, taj isti čovek sreću samodeklarativno ne nalazi. U vremenu kada se sreća “ima čime kupiti”, raste postotak depresija, samoubistava a količina otuđenja doseže kulminaciju. Svetska zdravstvena organizacija upozorava da će depresija već 2020. godine biti vodeći uzrok smrtnosti. Zašto traganje za srećom utabanim stazama napretka nije urodilo plodom? “Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: verovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati srećni unapredimo li samo njihov društveno-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojavilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uslove, ali ne vide smisao za koji bi živeli” (Viktor Frankl “Nečujan vapaj za smislom”).
sreća na sniženju
Ako se čovek, tragajući za mogućim rešenjima misterije sreće, uputi u knjižaru ili na Internet, nabasaće na čitavu šumu novih i starih programa, teorija i filozofija o načinu dostizanja iste. Dobri trgovci su odavno shvatili da je ljudska “slabost” prema sreći sjajan način da se zaradi. Mnoštvo autora na tu temu samouvereno tvrdi da ima nešto “revolucionarno”, “jedinstveno u istoriji čovečanstva”, “nešto posle čega vaš život više nikad neće biti isti”, – a sve to “za samo $.....” . Ako izuzmemo diletantske naslove sa najnovijim metodama za “postizanje sreće”, kao i tradicionalne istočnjačke tehnike, izdvajaju se sledeća dva shvatanja ove tematike.
novo shvatanje sebičnosti
Kod prvog pristupa ističe se stanovi š te Ajn Rend (1905-1982), amerikanke ruskog porekla, tvorca filozofije objektivizma, ili “filozofije za život na zemlji”. Ajn Rend odbacuje altruizam i tvrdi da je najveća moralna vrednost za svakog čoveka njegova lična dobrobit. Pošto je sebičnost – kako je ona shvata – ozbiljna, racionalna i principijelna briga za ličnu sreću, ona zaključuje da je ona preduslov za postizanje najviše moralne vrednosti. Rend veruje da je sebičnost vrlina koja čoveku omogućava zdrav i ispunjen život . Ona kaže: “Altruizam ne ostavlja prostor za koncept čoveka koji sebe poštuje i uvažava svoj život i ne žrtvuje sebe, niti druge… “ (“Vrlina sebičnosti”). Njeno shvatanje sebičnosti, kao puta do lične sreće svakog pojedinca, svakako nije u skladu sa uobičajenim shvatanjem – sebičnim se uglavnom smatra onaj koji se isključivo brine za svoju dobrobit ne mareći za tuđu. Međutim, njeno uzdizanje sebičnosti kao vrline jasno i glasno ukazuje na vrstu razmišljanja koje ističe ono što je praktično, ovozemaljsko i egoistično.
samotranscedencija
Sasvim drugačije viđenje sreće ima austrijski psihijatar Viktor Frankl (1905- 1997), osnivač logoterapije. U knjizi „Nečujan vapaj za smislom“ on piše: „Pravo ’trčanje za srećom’ upravo sprečava sreću. Što je više uzimamo za cilj, to ćemo je i više promašiti... Osećanje sreće se može postići samo ako se živi samotranscedentno, odnosno samo ako čovek pred sobom ima valjan razlog i volju da nešto napravi ili ako se potpuno predaje čoveku koga voli...“. Voleti i imati viši cilj od postizanja lične sreće je za Frankla jedini put do nje.
Da li se onda sreća pronalazi samo ako je najvažniji lični cilj ili se nalazi u samotranscedenciji, ili nečem sasvim desetom? Ako smo iskreni nema jednostavnog odgovora. Definicija sreće Ajn Rend, predstavnika savremenog kapitalizma, ali i savremenog čoveka, podrazumeva da čovek ne može biti srećan ako ne uspe u zadovoljenju ličnih interesa, čime ga čini neslobodnim i vezanim za okolnosti. Nasuprot tome, Viktor Frankl ne ograničava sreću imperativom lične dobrobiti niti okolnostima, već je smatra za posledicu a ne glavni cilj čovekovog života. Ljubav i rad su, po njemu, zaobilazni put do sreće, a oni su ostvarivi bez obzira na okolnosti. Tako on daje nadu svakom čoveku, bez obzira na to u kakvim okolnostima živi, da može da pronađe smisao i ispunjenje u životu. O tome govori i njegovo iskustvo iz logora Dahau i Aušvic, kao i priče mnogih zatvorenika kojima je on u svojim predavanjima preneo svoje iskustvo i ukazao na mogućnost pronalaženja smisla života i sreće i u najtežim okolnostima.
Oko jednog bismo se svi složili – sreća je trenutno veoma tražena. Neki se još uvek nadaju da se sreća ipak može kupiti pa rade na tome; neki su probali da je kupe, i imali čime, pa ne uspeše; a neki, kao i većina stanovnika Srbije, sreću ne mogu ni da probaju da kupe.
Da li je ljubav osnovni i dovoljan uslov za srecu?
Sta vi o tome mislite?
Comment