Objava

Collapse
No announcement yet.

Edgar Allan Poe

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • Edgar Allan Poe

    GRAD U MORU (The City In The Sea)

    Oj smrt sebi uzdignula trn
    Na zapadu maglovitom
    U Samgradu jezovitom
    Ušit, nadu pregrmeo on
    U pokoju vekovitom
    U otklonu, u skrovitom.

    Zidine u Maglogradu
    Te ne drhte, padu sklone,
    Nisu našim slične one
    Nikog vetri ne progone,
    Povetarac nema nadu
    Vode očaj, mračno rone.

    Noć-svenoćjem ćuv ne ćujne
    Nikad s neba svetli zrak
    Tek od mora odsjaj strujne
    Uz kule se puza mrak
    Sve do moćnih vrh stremišta
    Blisnu strehe i tremišta
    Opnemišta i kruništa.

    Platna zidna, vavilonska
    Zaborava praiskonska
    Gde bršljani izvajani
    Okružhuju hram neznani
    Uz preplete kamen-krina
    Paviti i violina.

    Vode leže sve skrušene
    Beznadežne i utvarne.
    Vrh vazdušja svud smušene
    Kule strehe senke varne
    A s najvishe Kule slomna
    Bezmerna i vratolomna
    Smrt se beči preogromna.

    Svud ambisi grob do hrama
    Od idolskog bescen-kama
    teku struje drhtaj plama
    Al sve blago idol-slika
    Nakićenih pokojnika.

    Ne zna voda mah da zgusne
    Pa da more valom pljusne.

    Nigde drhtaj, tiho bilo
    Staklom sve se ostaklilo
    Vihra vetra povetarca
    Nigde daha, slutnje, žmarca..
    Nigde izgig koji sluti
    Da se išta valom muti
    Da je iko talas pozno
    Van tog mora vedra grozno.

    Al čuj pokret neki slut
    Talas gluh obuzo kut
    I kula vršje pod neba žalom
    Popušta muklo umornim valom
    Ka utrobi vasione
    Grad odbojem muklo tone.

    Talasa odsjaj rumen je žar
    Jedva sad diše časova zgar
    Pa kad bez ljudskog vapaja jeka
    Samgrad se smesti na dnu do veka.

    Porestolja Pakla u jedan strem
    Pozdraviše ga uz poklon nem...
    Last edited by Galadriel; 12-01-09, 02:41.

  • #2
    Gavran

    Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
    nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
    bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
    i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
    "Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
    samo to i ništa više."

    Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
    svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
    De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
    za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
    njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
    anđeli, nje nema više.

    I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
    neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
    da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
    na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
    posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
    na vrata i ništa više."

    Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
    "Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
    bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
    i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
    da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
    samo mrak i ništa više.

    I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
    slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
    i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
    "O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
    "O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
    samo to i ništa više.

    Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
    I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
    "Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
    miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
    miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
    vetar samo, ništa više!

    I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
    lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
    gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
    niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
    povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
    slete, stade, ništa više.

    Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
    zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
    "Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
    što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
    kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
    Reče Gavran: "Nikad više."

    Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
    mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
    al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
    i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
    zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
    s' tim imenom "Nikad više."

    No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
    reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
    Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
    a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
    odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
    Reče Gavran: "Nikad više."

    Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
    "Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
    valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
    dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
    tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
    tužni pripev: "Nikad više."

    Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
    naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
    i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
    u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
    šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
    misli, grakćuć: "Nikad više."

    Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
    tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
    i u misli zanesena, meni klonu glava snena
    sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
    prileć neće nikad više!

    A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
    kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
    "Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
    da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
    pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
    Reče Gavran: "Nikad više."

    "Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
    zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
    dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
    uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
    uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
    Reče Gavran: "Nikad više."

    "Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
    u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
    S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
    samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
    izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
    Reče Gavran: "Nikad više."

    I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
    krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
    oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
    svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
    duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
    spasti neće - nikad više!

    Comment


    • #3
      ANABEL LI

      U carstvu na žalu sinjega mora
      pre mnogo leta to bi -
      življaše jednom devojka lepa
      po imenu Anabel Li -
      i samo joj jedno beše na umu:
      to da se volimo mi.

      U carstvu na žalu sinjega mora
      deca smi bili mi,
      al volesmo se više no iko
      ja i Anabel Li, -
      ljubavlju s koje su patili žudno
      nebeski anđeli svi.

      I zato, u carstvu na morskom žalu,
      pradavno ovo se zbi:
      dunu silni vetar sa neba,
      sledi mi Anabel Li;
      i dođoše od mene da je odnesu
      njezini rođaci svi,
      u grob na morskom je spustiše žalu
      da večni sanak sni.

      Anđele je zavist morila što su
      tek upola srećni ko mi:
      da! Zato samo (kao što znaju
      u onome carstvu svi)
      dunu vetar s neba i sledi
      i ubi mi Anabel Li.

      Ali mi nadjačasmo ljubavlju one
      što stariji behu no mi -
      što mudriji behu no mi -
      i slabi su anđeli sve vasione
      i slabi su svi podvodni duhovi zli
      da ikad mi razdvoje dušu od duše
      prelepe Anabel Li: -

      Jer večite snove, dok mesec sjaj toči,
      snivam o Anabel Li;
      kad zvezde zaplove, svud viđam ja oči
      prelepe Anabel Li;
      po svu noć ja tako uz dragu počivam,
      uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
      u grobu na žalu, tu ležimo mi,
      a more huči i vri.

      Comment


      • #4
        Strashan pisac . Zacetnik horora . Procitao sam od njega sve sto sam nasao . Inspirisao je Hauarda Lavkrafte , koji je po meni jedini bolji u tom zanru ...

        Comment

        Working...
        X