Soba za tugu...

[rajchel]

[Futura]

"Bas u minut dva, pre zatvaranja
kad sam prestao da brojim greske
i vec sisao sa vrteske

Svratila si ti, da zavrtis krug
da me nateras da opet igram
i da napravim jos jedan dug

Od tada ne zakljucavam vrata
jer sam vec svaku zakljucao nadu
da posle tebe ovde ima neceg
neceg vrednog sto bi mogli jos da mi ukradu"

[Futura]

''Teško je kada živiš za dan koji ne znaš kada će doći, za dan kada ćeš je ponovo videti. Teško je, kada si sam i nedostaje ti glas, lice, dodir, osmeh, kada ti nedostaje biće koje je tvoja bolja polovina. Teško je prijatelji. Želim vam da nikad to ne iskusite, jer taj bol prijatelji, nije za ljude...''Balašević

[Futura]

Re: Soba za tugu...

"The heart dies a slow death, shedding each hope like leaves. Until one day there are none. No hopes. Nothing remains.
She paints her face to hide her face. Her eyes are deep water. It is not for Geisha to want. It is not for geisha to feel. Geisha is an artist of the floating world. She dances, she sings. She entertains you, whatever you want. The rest is shadows, the rest is secret."
Najaca scena ...

[shuar]

Re: Soba za tugu...

ovaj će dan proći ovaj će dan proći i noć
također noć će također proći a potom će
proći sutrašnji dan sutrašnji dan i sutrašnja
noć a potom će proći preksutrašnji dan
proći će preksutrašnji dan i noć a nakon
toga proći će također sljedeći dan i proći će
sljedeća noć i drugi sljedeći dan i druga
sljedeća noć i drugi dan i noć i dan što
slijedi i svi i sve će proći sve i svi svi dani i
sve noći sa sjećanjima jednih na
druge s tužnim i radosnim sjećanjima jednih na
druge jednih na druge jednih dana na druge
dane jednih noći na druge noći s
tužnim i radosnim sjećanjima na sjećanja sve i svi
će proći kao i dan što će nadoći za onim
danima i noć što će potom doći oh da tako
će biti tako će biti i ovdje nije kraj nije kraj
mojemu viđenju no ne nastavlja mi se jer
premda je tako ja znam da će sve biti
drukčije
( Alberto Pimenta)

[iluzija]

Re: Soba za tugu...



"Nije tačno da sam jaka.Razbijem se na hiljade komadića,samo sam naučila da ne pravim buku!"

[shuar]

Re: Soba za tugu...

SPOZNAJA MORA

Plovio je.
vodeći sa sobom san i nespoznatost, i želju za povratkom,
preduhitrenu čežnju.
Mora, mjeseci i zviježđa nadirahu mu tijelom i zaboravom.
I plovio je uvijek.
bijaše točkom u beskraju mora.
Očajnički je žudio za zemljom.
Sada mu more zauvijek nastanjuje srce.
( Nuno Artur Silva)

[NaDistanci]

Re: Soba za tugu...

Ralzaz!

Kao da imate 100 zivota pa ih mozete traciti na tugovanje!

Necu da vas vidim ovde!

[Futura]

Re: Soba za tugu...

Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znas ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znas ko te otima
i ko placa?

Da li sam jos uvek medju svim tvojim zivotima
onaj komadic najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saca?

[Futura]

Re: Soba za tugu...

kad me vino slomi nista mi ne mogu ...

[clanica]

Re: Soba za tugu...

[tashana]

Re: Soba za tugu...

Ima u mojoj dusi oziljak koji samo u snu boli...


"...I ne znam od kog bola on je ostao i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu...
Takva je naša duša.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas ceka
neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tude nebo i uzalud tražimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali
cežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprežemo da cujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao
u krošnjama drveca ispod kojeg smo se, držeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda.
Ali...umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga cujemo.

Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema više ni parnjaca ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na
nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti išcekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put
procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostaješ mi".
Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine...

Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeci ne može.Cak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime.
Vec se uvijek istom stazom vracamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine....
I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noci zovu i mame.
I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.

A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."