Bajke-Zbirka, koje su vam omiljene bajke, postujte vasu omiljenu bajku i doprinesite ovoj temi kako bi na jednom mestu imali sto veci izbor bajki.
Hajde da ih sakupimo.
DUGONJA
Bili jedan covek i žena, pa imali snažnog sina velikog rasta, kojeg su svi u okolini zvali Dugonja. Kad je Dugonja navršio osamnaest godina, pade mu na um da obide ceo svet. Elem, iskovao on sebi pregolemu batinu, pa stao svakog dana da dosaduje roditeljima da ga puste u svet. Otac je odmah pristao, ali mu je mati ovako kazala:
- Necu te pustiti dok ne iskopaš onaj stari hrast u šumi i ne posadiš ga pred mojim prozorom meni za uspomenu!
Cudna mi cuda! Dugonja se samo osmehnuo; sutradan još ni dorucak nije bio spreman, a hrast se vec tiho ljuljuškao na povetarcu ispred samog majcinog prozora. Na to mu mati spremi dobru vrecu hrane za put, i pusti sina da pode kud hoce.
Dugonja je najpre išao putem, ali kad je video da svi ljudi izbegavaju susret s njim i beže od njega, zade puteljkom u šumu. Kada izide iz nje, ponovo ugleda nekog coveka što ore njivu i stalno otire znoj sa cela. Orac bi pametniji od ostalih, te ne stade bežati. Obradova se Dugonja, pa ga zapita:
- šta je, prikane, zar je tako teško orati?
- A šta si ti mislio? Vidiš i sam da znoj samo lije s mene, a i konj mi se sav zapenio.
- E, brate moj - veli mu Dugonja - meni se cini da tvoj konj nije dobro nahranjen; nego, ispregni ti njega i pusti da malko pase u dolini, a dotle cu ja umesto njega plug vuci.
Ispregao orac konja, pustio ga u dolinu, pa upregao Dugonju i stao da ore. Ali avaj! - nikako da stigne za Dugonjom; trceci za plugom, sav se izmorio i preznojio.
- Ovako ne ide - povika Dugonja. - Bolje idi po rucak, a ja cu za to vreme orati sam.
Dok je orac doneo rucak, Dugonja uzorao celu njivu. Seli njih dvojica, jedu. Kad završiše rucak, orac zahvali Dugonji na pomoci i stade se spremati da ponese plug kuci. Dugonja mu ne daje, vec veli:
- E, moj brajkOj zar te može prehraniti ovako malena njiva? Pa tu nema dovoljno hleba ni za tebe, a nekmoli za tvoju ženu i decu. Nego, daj ovamo plug, ja cu ti uzorati njivu do kraljevog dvorca.
- Jesi li poludeo? - odvrati orac. - Pa ti ceš još naljutiti kralja!
- Eh, nije on tako glup da se zbog takve sitnice ljuti. Najposle, neka se i ljuti, ja cu ipak uzorati!
Orao tako Dugonja ledinu jedan dan - kralj ga vec sa prozora posmatra; orao drugi dan - kralja vec zlovolja hvata; orao treci dan - kad eto ti kralja, pa ga zapita:
- Ko ti je dozvolio da oreš ovu zemlju?
- Ko mi je dozvolio? Sam sam sebi dozvolio. A kako bi drukcije? Tamo ce ratar na bednom komadu zemlje umreti od gladi, a ova velika zemlja i tako stoji neuzorana - niti je ti oreš niti drugome daješ.
- To nije tvoja briga! - odvrati kralj. - Ako milom ne ostaviš plug, zapovedicu da te vojnici oteraju.
- Baš si me zaplašio svojim vojnicima! - obrecnu se Dugonja, pa prestade i da sluša šta mu kralj zbori.
Kralj se najposle razbesne. Pozva on trista vojnika da oteraju Dugonju, ali ovaj uze svoju batinu pa pomlati svih tri stotine. Na to pozva kralj šest stotina vojnika, a Dugonja opet poteže svoju batinu i sve pomlati. Najposle, pozva kralj devet stotina vojnika, a Dugonja ih opet sve pomlati, pa još htede i s kraljem da se obracuna, ali ovaj ga stade moliti da ga poštedi, i obeca mu svoju kcer za ženu.
- E, na to pristajem! - obradova se Dugonja. - Pred vece cu biti gotov sa oranjem, a onda pošalji po mene kocije!
Navece zapovedi kralj da se u najbolje kocije upregnu najsnažniji konji, pa licno pode po Dugonju. Ali samo što se Dugonja sa svojom teškom batinom smestio u kocije, na ovima se polomiše osovine. Kralj posla po druge kocije, ali se i s njima dogodi isto. Najposle moradoše uzeti najjace kocije što su u carevini bile, te se na jedvite jade dokotrljaše do dvorca.
Na vratnicama ih doceka licno princeza. Dugonja izade iz kocija, pride princezi, pa je zapita:
- Pa, lepojko, hoceš li me uzeti za muža?
- Kako da ne uzmem za muža takvog deliju - odvrati princeza. - Ipak, htela bih da ti nešto kažem: moraš mi obecati da ceš pre svadbe ispuniti jednu moju molbu.
- S najvecim zadovoljstvom ucinicu ti sve što zaželiš!
- Onda cuj: preko devet mora, u devetoj državi, postoji jedna velika tvrdava. U toj tvrdavi živi kralj koji se oženio mojom starijom sestrom. Dugo je moja sestra živela s tim kraljem u sreci i blagostanju, ali ih je snašla nevolja: tvrdavu je napao necastivi, osvojio ju je i pustio na njih takvu tamu da ni sveta božjeg ne mogu videti! Ako si kadar da nesrecnike spaseš iz kandži necastivog, odmah cemo prirediti svadbu.
- Pa dobro, vidim da cu to morati da ucinim! - pristade Dugonja. - Ipak, kada je vec ta tvrdava daleko, dobro bi bilo da mi tvoj otac da za put najboljeg konja.
Kralj rado pristade i dade Dugonji najboljeg konja, pa je ovaj uskoro vec bio na putu. Medutim, na pola puta konj klonu - ne mogavši dalje da nosi Dugonju. Nemajuci kud - Dugonja napravi uže od like, izvede konja na travnati proplanak i tamo ga priveza, a sam uze batinu i pode pešice. No, nedaleko od proplanka, ponovo se zaustavi, jer sa drugog proplanka zacu nekakvu nejasnu buku. Stade on osluškivati, ali ništa ne mogade da razabere. Pride sasvim blizu, izade na proplanak, a tamo ima šta da vidi: nekakav majušan coveculjak bori se na život i smrt sa strašnom zmijom. Kako ugleda Dugonju, stade ga preklinjati da mu pomogne da ubije zmiju.
- Evo me odmah! - odazva se Dugonja, pa raspali zmiju batinom i ova na licu mesta uginu.
- Hvala ti na pomoci! - rece coveculjak. - Nemam pri sebi ništa cime bih ti se odužio, ali ako ti ikada ustreba moja pomoc, bicu ti pri ruci.
Produži Dugonja put, pa najposle stiže u onu državu, u onu tvrdavu gde se u vecnoj tami zlopatio kralj u kandžama necastivog. Ipak, nije odmah napao mocnog neprijatelja, najpre htede da prilegne na ivici šume da se pristojno odmori i prikupi snagu. Ali vraga! Tek što se spremao da legne, kad iz šume izlete nekakav strašan džin i kao besan stade kidisati na Dugonju. No Dugonja stiže da na vreme šcepa batinu, te je uskoro džin ležao do prsa nabijen u zemlju. Stade džin preklinjati Dugonju da mu poštedi život obecavajuci mu da ce mu biti prijatelj.
- Ako si o prijateljstvu vec poceo da besediš, reci mi kakva te je nevolja naterala da me napadneš? - upita ga Dugonja.
- šta da ti kažem - veli džin skrušeno - ja sam obican sužanj svih necastivih u okolini. U njihovoj sam vlasti i moram, po njihovoj zapovesti, da ubijam svakog tudinca. Rado bih se spasao bede kad bih našao nekog da mi pomogne da izadem s njima na kraj.
- Lepo je sve to, nego reci ti meni koliko ih svega ima i gde se mogu naci, jer i ja imam s njima nekakva posla. Upravo sam i došao ovamo da im dodem glave i spasem kraljevski zamak od napasti.
- Onda cuj, pobratime - odgovori džin - to nije baš tako laka stvar. Trojicu necastivih još i možeš savladati, ali kako ceš izaci na kraj sa starom, najstarijom vešticom? Ipak, dacu ti savet: u blizini zamka nemoj zapodevati kavgu, jer veštica može cuti galamu i priteci im u pomoc. Zato se najbolje do veceri sakrij u ovu pecinu, a kad navece necastivi pode kuci, ja cu ga pozvati ovamo, pa ceš mu ti vec smrsiti konce! Ako ga savladaš, naci ceš kod njega vešticinu jabuku. Ona poseduje ovakvu moc: ako je covek okusi, može postati što god zaželi; kad okusi još jednom, ponovo se pretvara u coveka. Ti ceš okusiti od te jabuke i pretvoriceš se u komarca; tako ceš moci da se došunjaš do veštice i cuješ kakve ona razgovore vodi.
Tako i bi. Pred vece je necastivi hitao kuci u zamak, a džin izašao preda nj, mahnuo mu rukom i stao ga pozivati da mu pride bliže. Prišao necastivi pa ga zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem s njime na kraj! Udi unutra i nauci ga pameti! - odvrati džin.
- Neka izade napolje taj drznik! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni nosili, dok Dugonja najposle ne uluci pogodan casak i raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu. Onda Dugonja zagrize jabuku, pretvori se u komarca i polete u vešticine odaje. Veštica nije zapazila komarca koji je proleteo kroz kljucaonicu, ali je bila sva uznemirena i neprestano je gundala: "Govorite što hocete, ali ja vidim da su nam gospodara pogubili, kad ga nikako nema da se vrati kuci!"
A maleni davolcici je umirivahu:
- Nemoj se žalostiti, tatica se prosto zadržao u putu!
- Gde bi mogao da se zadrži? Ne, zacelo su ga ubili. Ah, da mi samo padne šaka taj zlikovac, živog bih ga progutala!
Nije prošlo mnogo vremena, a komarac se vrati džinu, ponovo zagrize jabuku, pretvori se opet u Dugonju i ispripoveda šta je sve cuo kod veštice.
- Divno! - odgovori džin. - Sada valja još onu dvojicu necastivih koliko sutra poubijati, a onda cemo preci na vešticu i nekako i njoj doci glave.
Iduce veceri je drugi necastivi hitao zamku, a džin mu mahnu rukom i pozva ga da mu pride bliže. Prišao necastivi, pa zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem na kraj s njime! Udi unutra i nauci ga pameti!
- A gde je, veliš? Neka izade napolje! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni tako nosili, dok najposle Dugonja ne uluci pogodan casak i ne raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu.
Trece veceri je treci necastivi hitao zamku, a džin mu mahnu rukom i pozva ga da pride bliže. Prišao necastivi pa zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem s njime na kraj! Udi unutra i nauci ga pameti!
- Gde je, veliš? Neka izade napolje! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni tako nosili, dok Dugonja najposle ne uluci pogodan casak i ne raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu.
- Baš divno! - rece na to džin. - Sada je na mene red da nešto ucinim. Kao prvo, nabavicu dobre makaze i klince. Ti ceš za sve to vreme biti sakriven u pecini; u meduvremenu, ja cu poci veštici, jer ona u mene, kao u svog slugu, ima puno poverenje, i reci joj da su svi necastivi pobijeni. Kazacu joj da je naišao nekakav delija, koga niko, pa ni ona sama, nije kadra da savlada. Onda ce ona od mene zatražiti savet, i ja cu je nauciti kako da se kradomice došunja do pecine sa strane i da napravi rupu u steni - toliku da može proturiti jezik. Kada to bude izvela, delija ce je tobože šcepati za jezik golim rukama, pokušavajuci da opipa i vidi kakvo je to cudo, a ona ce tada moci da ga proguta. Veštica ce mi poverovati kad joj to kažem; samo, moraš paziti da je ne uhvatiš za jezik golim rukama. Ja cu ti doci u pomoc. Uhvaticeš je za jezik makazama, pridržati, a ja cu vec valjda uspeti da joj zakujem jezik za stenu. Tada ce ona morati da ostane u vecnom zatoceništvu u pecini, te ce tu preci i tama iz zamka. Najposle, ujedno cemo moci i male davolcice da doteramo kraj njihove matere.
Tako i bi. Samo što je veštica proturila jezik u pecinu, Dugonja ga doceka makazama, a džin zakova uz stenu. Cim su maleni davolcici bili doterani u pecinu, tama napusti zamak i prede u vešticino boravište.
Kralj nije znao od radosti kako da se oduži Dugonji, a ovaj se svega odricao:
- Od rodbine se ne uzima nagrada. Ja sam te spasao samo zato da bi se tvoja svastika udala za mene.
Kad to cuše, kralj i kraljica se još vecma obradovaše, jer im je bilo milo što ce se oroditi s takvim delijom. Tri dana kasnije ispratiše oni Dugonju kuci, i obecaše da ce doci na svadbu. Išao on tako, a onaj džin kojeg je spasao iz vešticinog sužanjstva stalno mu dosadivao:
- Hvala ti što si mi pomogao da se oslobodim necastivih i veštica. Sada sam slobodan. Ali zato što sam ti pomogao da savladaš vešticu, moraš mi dati vešticinu jabuku!
- Zašto da ne? - odvrati Dugonja. - Samo, znaš šta? Ne ide mi se pešice, pa ako ikako možeš da pronadeš kakva kola koja bi me vazdušnim putem odvezla nevesti, odmah cu ti vratiti jabuku!
- Dobro, pricekaj malo, odmah cu se vratiti.
Dovezao džin nekakva kola, a Dugonja mu predao jabuku.
Tako se Dugonja za tili cas dovezao do onog proplanka gde je u svoje vreme privezao konja. Konj se sit najeo trave; vidi Dugonja da je sve u redu, pa odluci da se malcice odmori i odspava, jer ce i tako kuci stici na vreme.
Legao on, zaspao, a u meduvremenu džina bilo žao kola, pa pojurio za Dugonjom, i kad ga je ugledao gde spava, pride mu, ubi ga i uze kola.
Tako je Dugonja ležao mrtav ceo dan i noc. A sutradan se pojavi onaj coveculjak koga je Dugonja spasao od zmije, premaza ranu nekakvom volšebnom travom i vaskrsne Dugonju, ispripovedavši mu sve što se dogodilo dok je on spavao. Dugonja zahvali coveculjku, pa hitro uzjaha konja i pohita nevesti.
Uskoro je priredena svadba, na koju dodoše svi iz zamka što ga je Dugonja oslobodio od necastivih. Dodoše i Dugonjini roditelji. Đakonija i pica je bilo koliko je ko zaželeo, tako da se gostilo devet dana i devet noci.
A kada je stari kralj umro, Dugonja nasledi njegov presto.
Bajka-Kraj
Hajde da ih sakupimo.
DUGONJA
Bili jedan covek i žena, pa imali snažnog sina velikog rasta, kojeg su svi u okolini zvali Dugonja. Kad je Dugonja navršio osamnaest godina, pade mu na um da obide ceo svet. Elem, iskovao on sebi pregolemu batinu, pa stao svakog dana da dosaduje roditeljima da ga puste u svet. Otac je odmah pristao, ali mu je mati ovako kazala:
- Necu te pustiti dok ne iskopaš onaj stari hrast u šumi i ne posadiš ga pred mojim prozorom meni za uspomenu!
Cudna mi cuda! Dugonja se samo osmehnuo; sutradan još ni dorucak nije bio spreman, a hrast se vec tiho ljuljuškao na povetarcu ispred samog majcinog prozora. Na to mu mati spremi dobru vrecu hrane za put, i pusti sina da pode kud hoce.
Dugonja je najpre išao putem, ali kad je video da svi ljudi izbegavaju susret s njim i beže od njega, zade puteljkom u šumu. Kada izide iz nje, ponovo ugleda nekog coveka što ore njivu i stalno otire znoj sa cela. Orac bi pametniji od ostalih, te ne stade bežati. Obradova se Dugonja, pa ga zapita:
- šta je, prikane, zar je tako teško orati?
- A šta si ti mislio? Vidiš i sam da znoj samo lije s mene, a i konj mi se sav zapenio.
- E, brate moj - veli mu Dugonja - meni se cini da tvoj konj nije dobro nahranjen; nego, ispregni ti njega i pusti da malko pase u dolini, a dotle cu ja umesto njega plug vuci.
Ispregao orac konja, pustio ga u dolinu, pa upregao Dugonju i stao da ore. Ali avaj! - nikako da stigne za Dugonjom; trceci za plugom, sav se izmorio i preznojio.
- Ovako ne ide - povika Dugonja. - Bolje idi po rucak, a ja cu za to vreme orati sam.
Dok je orac doneo rucak, Dugonja uzorao celu njivu. Seli njih dvojica, jedu. Kad završiše rucak, orac zahvali Dugonji na pomoci i stade se spremati da ponese plug kuci. Dugonja mu ne daje, vec veli:
- E, moj brajkOj zar te može prehraniti ovako malena njiva? Pa tu nema dovoljno hleba ni za tebe, a nekmoli za tvoju ženu i decu. Nego, daj ovamo plug, ja cu ti uzorati njivu do kraljevog dvorca.
- Jesi li poludeo? - odvrati orac. - Pa ti ceš još naljutiti kralja!
- Eh, nije on tako glup da se zbog takve sitnice ljuti. Najposle, neka se i ljuti, ja cu ipak uzorati!
Orao tako Dugonja ledinu jedan dan - kralj ga vec sa prozora posmatra; orao drugi dan - kralja vec zlovolja hvata; orao treci dan - kad eto ti kralja, pa ga zapita:
- Ko ti je dozvolio da oreš ovu zemlju?
- Ko mi je dozvolio? Sam sam sebi dozvolio. A kako bi drukcije? Tamo ce ratar na bednom komadu zemlje umreti od gladi, a ova velika zemlja i tako stoji neuzorana - niti je ti oreš niti drugome daješ.
- To nije tvoja briga! - odvrati kralj. - Ako milom ne ostaviš plug, zapovedicu da te vojnici oteraju.
- Baš si me zaplašio svojim vojnicima! - obrecnu se Dugonja, pa prestade i da sluša šta mu kralj zbori.
Kralj se najposle razbesne. Pozva on trista vojnika da oteraju Dugonju, ali ovaj uze svoju batinu pa pomlati svih tri stotine. Na to pozva kralj šest stotina vojnika, a Dugonja opet poteže svoju batinu i sve pomlati. Najposle, pozva kralj devet stotina vojnika, a Dugonja ih opet sve pomlati, pa još htede i s kraljem da se obracuna, ali ovaj ga stade moliti da ga poštedi, i obeca mu svoju kcer za ženu.
- E, na to pristajem! - obradova se Dugonja. - Pred vece cu biti gotov sa oranjem, a onda pošalji po mene kocije!
Navece zapovedi kralj da se u najbolje kocije upregnu najsnažniji konji, pa licno pode po Dugonju. Ali samo što se Dugonja sa svojom teškom batinom smestio u kocije, na ovima se polomiše osovine. Kralj posla po druge kocije, ali se i s njima dogodi isto. Najposle moradoše uzeti najjace kocije što su u carevini bile, te se na jedvite jade dokotrljaše do dvorca.
Na vratnicama ih doceka licno princeza. Dugonja izade iz kocija, pride princezi, pa je zapita:
- Pa, lepojko, hoceš li me uzeti za muža?
- Kako da ne uzmem za muža takvog deliju - odvrati princeza. - Ipak, htela bih da ti nešto kažem: moraš mi obecati da ceš pre svadbe ispuniti jednu moju molbu.
- S najvecim zadovoljstvom ucinicu ti sve što zaželiš!
- Onda cuj: preko devet mora, u devetoj državi, postoji jedna velika tvrdava. U toj tvrdavi živi kralj koji se oženio mojom starijom sestrom. Dugo je moja sestra živela s tim kraljem u sreci i blagostanju, ali ih je snašla nevolja: tvrdavu je napao necastivi, osvojio ju je i pustio na njih takvu tamu da ni sveta božjeg ne mogu videti! Ako si kadar da nesrecnike spaseš iz kandži necastivog, odmah cemo prirediti svadbu.
- Pa dobro, vidim da cu to morati da ucinim! - pristade Dugonja. - Ipak, kada je vec ta tvrdava daleko, dobro bi bilo da mi tvoj otac da za put najboljeg konja.
Kralj rado pristade i dade Dugonji najboljeg konja, pa je ovaj uskoro vec bio na putu. Medutim, na pola puta konj klonu - ne mogavši dalje da nosi Dugonju. Nemajuci kud - Dugonja napravi uže od like, izvede konja na travnati proplanak i tamo ga priveza, a sam uze batinu i pode pešice. No, nedaleko od proplanka, ponovo se zaustavi, jer sa drugog proplanka zacu nekakvu nejasnu buku. Stade on osluškivati, ali ništa ne mogade da razabere. Pride sasvim blizu, izade na proplanak, a tamo ima šta da vidi: nekakav majušan coveculjak bori se na život i smrt sa strašnom zmijom. Kako ugleda Dugonju, stade ga preklinjati da mu pomogne da ubije zmiju.
- Evo me odmah! - odazva se Dugonja, pa raspali zmiju batinom i ova na licu mesta uginu.
- Hvala ti na pomoci! - rece coveculjak. - Nemam pri sebi ništa cime bih ti se odužio, ali ako ti ikada ustreba moja pomoc, bicu ti pri ruci.
Produži Dugonja put, pa najposle stiže u onu državu, u onu tvrdavu gde se u vecnoj tami zlopatio kralj u kandžama necastivog. Ipak, nije odmah napao mocnog neprijatelja, najpre htede da prilegne na ivici šume da se pristojno odmori i prikupi snagu. Ali vraga! Tek što se spremao da legne, kad iz šume izlete nekakav strašan džin i kao besan stade kidisati na Dugonju. No Dugonja stiže da na vreme šcepa batinu, te je uskoro džin ležao do prsa nabijen u zemlju. Stade džin preklinjati Dugonju da mu poštedi život obecavajuci mu da ce mu biti prijatelj.
- Ako si o prijateljstvu vec poceo da besediš, reci mi kakva te je nevolja naterala da me napadneš? - upita ga Dugonja.
- šta da ti kažem - veli džin skrušeno - ja sam obican sužanj svih necastivih u okolini. U njihovoj sam vlasti i moram, po njihovoj zapovesti, da ubijam svakog tudinca. Rado bih se spasao bede kad bih našao nekog da mi pomogne da izadem s njima na kraj.
- Lepo je sve to, nego reci ti meni koliko ih svega ima i gde se mogu naci, jer i ja imam s njima nekakva posla. Upravo sam i došao ovamo da im dodem glave i spasem kraljevski zamak od napasti.
- Onda cuj, pobratime - odgovori džin - to nije baš tako laka stvar. Trojicu necastivih još i možeš savladati, ali kako ceš izaci na kraj sa starom, najstarijom vešticom? Ipak, dacu ti savet: u blizini zamka nemoj zapodevati kavgu, jer veštica može cuti galamu i priteci im u pomoc. Zato se najbolje do veceri sakrij u ovu pecinu, a kad navece necastivi pode kuci, ja cu ga pozvati ovamo, pa ceš mu ti vec smrsiti konce! Ako ga savladaš, naci ceš kod njega vešticinu jabuku. Ona poseduje ovakvu moc: ako je covek okusi, može postati što god zaželi; kad okusi još jednom, ponovo se pretvara u coveka. Ti ceš okusiti od te jabuke i pretvoriceš se u komarca; tako ceš moci da se došunjaš do veštice i cuješ kakve ona razgovore vodi.
Tako i bi. Pred vece je necastivi hitao kuci u zamak, a džin izašao preda nj, mahnuo mu rukom i stao ga pozivati da mu pride bliže. Prišao necastivi pa ga zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem s njime na kraj! Udi unutra i nauci ga pameti! - odvrati džin.
- Neka izade napolje taj drznik! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni nosili, dok Dugonja najposle ne uluci pogodan casak i raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu. Onda Dugonja zagrize jabuku, pretvori se u komarca i polete u vešticine odaje. Veštica nije zapazila komarca koji je proleteo kroz kljucaonicu, ali je bila sva uznemirena i neprestano je gundala: "Govorite što hocete, ali ja vidim da su nam gospodara pogubili, kad ga nikako nema da se vrati kuci!"
A maleni davolcici je umirivahu:
- Nemoj se žalostiti, tatica se prosto zadržao u putu!
- Gde bi mogao da se zadrži? Ne, zacelo su ga ubili. Ah, da mi samo padne šaka taj zlikovac, živog bih ga progutala!
Nije prošlo mnogo vremena, a komarac se vrati džinu, ponovo zagrize jabuku, pretvori se opet u Dugonju i ispripoveda šta je sve cuo kod veštice.
- Divno! - odgovori džin. - Sada valja još onu dvojicu necastivih koliko sutra poubijati, a onda cemo preci na vešticu i nekako i njoj doci glave.
Iduce veceri je drugi necastivi hitao zamku, a džin mu mahnu rukom i pozva ga da mu pride bliže. Prišao necastivi, pa zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem na kraj s njime! Udi unutra i nauci ga pameti!
- A gde je, veliš? Neka izade napolje! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni tako nosili, dok najposle Dugonja ne uluci pogodan casak i ne raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu.
Trece veceri je treci necastivi hitao zamku, a džin mu mahnu rukom i pozva ga da pride bliže. Prišao necastivi pa zapita:
- šta hoceš?
- Pogledaj, evo jednog u pecini, ne mogu sam da izadem s njime na kraj! Udi unutra i nauci ga pameti!
- Gde je, veliš? Neka izade napolje! - povika necastivi u besu.
Dugonja izade te otpoce ljuti boj. Dugo su se oni tako nosili, dok Dugonja najposle ne uluci pogodan casak i ne raspali necastivog batinom, tako da ovaj samo podskoci i ispusti dušu.
- Baš divno! - rece na to džin. - Sada je na mene red da nešto ucinim. Kao prvo, nabavicu dobre makaze i klince. Ti ceš za sve to vreme biti sakriven u pecini; u meduvremenu, ja cu poci veštici, jer ona u mene, kao u svog slugu, ima puno poverenje, i reci joj da su svi necastivi pobijeni. Kazacu joj da je naišao nekakav delija, koga niko, pa ni ona sama, nije kadra da savlada. Onda ce ona od mene zatražiti savet, i ja cu je nauciti kako da se kradomice došunja do pecine sa strane i da napravi rupu u steni - toliku da može proturiti jezik. Kada to bude izvela, delija ce je tobože šcepati za jezik golim rukama, pokušavajuci da opipa i vidi kakvo je to cudo, a ona ce tada moci da ga proguta. Veštica ce mi poverovati kad joj to kažem; samo, moraš paziti da je ne uhvatiš za jezik golim rukama. Ja cu ti doci u pomoc. Uhvaticeš je za jezik makazama, pridržati, a ja cu vec valjda uspeti da joj zakujem jezik za stenu. Tada ce ona morati da ostane u vecnom zatoceništvu u pecini, te ce tu preci i tama iz zamka. Najposle, ujedno cemo moci i male davolcice da doteramo kraj njihove matere.
Tako i bi. Samo što je veštica proturila jezik u pecinu, Dugonja ga doceka makazama, a džin zakova uz stenu. Cim su maleni davolcici bili doterani u pecinu, tama napusti zamak i prede u vešticino boravište.
Kralj nije znao od radosti kako da se oduži Dugonji, a ovaj se svega odricao:
- Od rodbine se ne uzima nagrada. Ja sam te spasao samo zato da bi se tvoja svastika udala za mene.
Kad to cuše, kralj i kraljica se još vecma obradovaše, jer im je bilo milo što ce se oroditi s takvim delijom. Tri dana kasnije ispratiše oni Dugonju kuci, i obecaše da ce doci na svadbu. Išao on tako, a onaj džin kojeg je spasao iz vešticinog sužanjstva stalno mu dosadivao:
- Hvala ti što si mi pomogao da se oslobodim necastivih i veštica. Sada sam slobodan. Ali zato što sam ti pomogao da savladaš vešticu, moraš mi dati vešticinu jabuku!
- Zašto da ne? - odvrati Dugonja. - Samo, znaš šta? Ne ide mi se pešice, pa ako ikako možeš da pronadeš kakva kola koja bi me vazdušnim putem odvezla nevesti, odmah cu ti vratiti jabuku!
- Dobro, pricekaj malo, odmah cu se vratiti.
Dovezao džin nekakva kola, a Dugonja mu predao jabuku.
Tako se Dugonja za tili cas dovezao do onog proplanka gde je u svoje vreme privezao konja. Konj se sit najeo trave; vidi Dugonja da je sve u redu, pa odluci da se malcice odmori i odspava, jer ce i tako kuci stici na vreme.
Legao on, zaspao, a u meduvremenu džina bilo žao kola, pa pojurio za Dugonjom, i kad ga je ugledao gde spava, pride mu, ubi ga i uze kola.
Tako je Dugonja ležao mrtav ceo dan i noc. A sutradan se pojavi onaj coveculjak koga je Dugonja spasao od zmije, premaza ranu nekakvom volšebnom travom i vaskrsne Dugonju, ispripovedavši mu sve što se dogodilo dok je on spavao. Dugonja zahvali coveculjku, pa hitro uzjaha konja i pohita nevesti.
Uskoro je priredena svadba, na koju dodoše svi iz zamka što ga je Dugonja oslobodio od necastivih. Dodoše i Dugonjini roditelji. Đakonija i pica je bilo koliko je ko zaželeo, tako da se gostilo devet dana i devet noci.
A kada je stari kralj umro, Dugonja nasledi njegov presto.
Bajka-Kraj
Comment