Price sa porukom

[unthinkable]

Hrani kuce da te ujede...

Trudis se maksimalno da sve bude savrseno,da sve lepo funkcionise,da vlada smeh.
Radis najbolje sto umes,bezrezervno dajes svoje vreme i nista ne trazis.
Ako negde zapne,prvi trcis da resis problem.
Ako osetis da ce doci do problema,potrudis se da ga sprecis .
Na kraju...ispadnes ti onaj koji donosi problem,budes okrivljen i ispljuvan kao da si najvece zlo.
Zasto? Zato sto si zeleo mir,zeleo si da prestanu negativni uticaji malih,isfoliranih stvorenja tako sto ces ih iskoreniti.Ali posto to ne uspeva,onda se priklonis odbrani. E tu si tek olos.
Zaboga,kako smes da pruzis otpor i da se odbranis?!
Cuti,trpi,gutaj provokacije! Ko si ti da se usprotivis?!
Donosis nemire!
A onaj ko tebe treba da zastiti te najvise krivi...
Imala bih jos puno toga da kazem,mozda i editujem pricu cija se poruka nalazi u naslovu.

[điđi]

Dva svećenika putovahu i kada su došli do rijeke, opazili su ženu koja je stajala pored rijeke i nije je mogla prijeći, jer se bojala. Stariji svećenik je uzme na ruke i prenese preko rijeke, te je tamo spusti.

Hodali su tako neko vrijeme, dok mlađi nije upitao starijega:
"Razmišljam i nije mi jasno. Mi svećenici ne bismo se trebali približavati ženama, a ti si ipak onu ženu nosio na rukama.
Kako to može biti?

Stariji ga dobrohotno pogleda i reče:
"Ja sam tu ženu ostavio na obali, a ti je još uvijek nosiš sa sobom."

[điđi]

Leonardo Da Vinci je 7 godina slikao jedno od svojih remek djela: "Posljednju večeru".

Likovi koji predstavljaju 12 apostola i Isusa su bili naslikani prema stvarnim osobama. Prvo je želio naći osobu koja će mu poslužiti kao model za Isusov lik. Kad se je pročulo da će majstor Leonardo početi s ovim djelom, dolazile su mu stotine mladića kako bi možda bili izabrani kao model za neki lik "Posljednje večere". Za Isusov lik Leonardo je tražio lijepo lice koje će ujedno zračiti mirnoćom i nevinošću.
Želio je imati lice koje na sebi neće imati ožiljke i tragove koje ostavlja nemirni noćni život. Nakon nekoliko mjeseci potrage i selekcija uspio je pronaći takvo lice kod jednog mladića od 19 godina koji mu je poslužio kao model za slikanje Isusova lika.

Nakon šest mjeseci Isusov lik je bio naslikan. Kroz slijedećih 6 godina je posvetio prikazivanju apostola. Za kraj je ostavio lik apostola Jude, koji je bio Isusov izdajica.

Ali nikako nije uspjevao naći lice za Judin lik, kojim bi bio zadovaljan. Tjednima i mjesecima tražio je čovjeka koji bio zračio hladnoćom i grubošću. Želio je lice na kojem bi bili vidljivi tragovi pohlepe, razočaranja, izdaje, pretvornosti i zločina. Tražio je lice koje bi se moglo poistovjetiti s osobom koja je u stanju izdati svoga najboljeg prijatelja.

Nakon mnogih neuspješnih pokušaja, jedan mu je prijatelj dojavio da u Rimu, u tamošnjem zatvoru, nalazi se zatvorenik s licem, čije crte odgovaraju njegovim željama. Taj zatvorenik je bio osuđen na smrt zbog razbojstava i ubojstava.Leonardo Da Vinci je otišao u Rim kako bi se na licu mjesta uvjerio da li je to lice koje baš on traži.
Pred sobom je vidio čovjeka čija je loše njegovana kosa padala na lice, prekrivajući dva oka ispunjena bijesom, mržnjom i životnim krahom. Leonardo je odmah vidio da je konačno našao model za posljednji lik svoga djela.

Maestro je dobio dopuštenje od vlasti da zatvorenik bude premješten u njegov atelje u Milano. Mjesecima je zatvorenik mirno sjedio okovan pred Leonardom dok je ovaj prema njemu slikao Judin lik. Naposljetku, Leonardo je dovršio Judin lik. Zatvorenik više nije bio potreban.

Vojnici su došli da ga vrate u Rim. Kad su ga izvodili iz Leonardove kuće, zatvorenik se okrenuo prema Da Vinciu, i rekao:
- Maestro! Pogledaj me! Zar me ne prepozanješ? Zar ne znaš tko sam?
Iako ga je Leonardo pažljivo promotrio, odgovorio mu je:
- Nikada te nisam vidio u svom životu prije mog dolaska u rimski zatvor.
Zatvorenik je podigao oči prema nebu, nasmijao se i rekao:
- Maestro, pogledaj me opet, ja sam onaj mladić čije lice si odabrao da predstavlja Isusov lik prije sedam godina.

[điđi]

Ovo je odlomak iz knjige P. D. Uspenskog "Razgovor s vragom"

Vrag:
Primijetio sam da se Hugh osjećao lako, znatno opuštenije nego dan prije, i radovao sam se, jer ga je i već to nosilo bliže trenutku moga trijumfa, to jest, trijumfu Velike Tvari, ili Velike Prijevare, nad duhom, voljom i sviješću čovjeka.

Psihološki, ovaj je trenutak iznimno zanimljiv. Da bi došao do njega, čovjek mora bezuvjetno vjerovati u stvarnost nečega što zapravo ne postoji, u stvarnost mene i moga kraljevstva. Shvaćate? Samoubojstvo je rezultat beskrajne vjere u tvar. Ako netko ima makar i najmanju sumnju, gaji makar i najtanju dvojbu da se radi o nekoj prijevari, neće se ubiti. Da ispuni svoju namjeru, mora vjerovati da sve što se čini postojećim doista i jest.

Zamislite moje oduševljenje, stoga, kad je već počinio svoju posljednju gestu - povukao obarač, skočio s prozora, ili progutao otrov; kad shvati da je sve gotovo i da nema povratka, odjednom, udar munje: pogriješio je; nije sve kao što se činilo, sve je izvrnuto, nema stvarnosti do jedinog blagoslova koji je upravo odbacio - to jest, života samog. Preplavi ga shvaćanje da je počinio akt ludosti koji se ne može obrnuti, i grčevito poseže za nečim za što bi se uhvatio, da se izvuče iz jame, da se u zadnji čas vrati.

Meni je to prelijepo. Ništa mi ne pruža toliko zadovoljstva. Kad biste samo mogli cijeniti što se događa u duši čovjeka u tome času; kako čezne, tada, da napravi jedan, samo jedan jedini korak unatrag ...

[điđi]

Kineski zid je najveca gradjevina na svijetu. Gradili su ga stoljecima kineski carevi.
Trebao je posluziti za obranu od napada divljih hordi sa sjevera.
Barem su tako mislili oni koji su ga gradili.

Medjutim zid nije zastitio carstvo od barbara.
Barbari su potkupili vratara.

Priroda nam je dala mozak da bude zid cuvar nasem tijelu, a nas je postavila za vratare.

[meduza]

savetujem da procitate sto vise stripova "Asterix i Obelix" - svaka epizoda je poucna.
narocito skrecem paznju na polozaj umetnika olicenog u Tamburixu, neshvacenom bardu.
nadasve sam odusevljena stavom supruge glaveshine Drmatorixa, kao i vitalnoscu Gerijatrixa.
toplo preporucujem ove price o stanovnicima malog, ali nikad osvojenog galskog sela.

[bakara]

sta cu ja ovde ,danas nemam inspiraciju

[meduza]

ti nemas?!

chudo

[ivicam]

procitajte trilogiju od Branka Copic
Orlovi rano lete
Slavno vojevanje
i
Bitka u Zlatnoj dolini

Mnogo bi voleo da sam nikoletina Bursac

[meduza]

Danil Harms

prica "Plava sveska br.10"

Bio jedan ridji covek koji nije imao oci i usi. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao ni da govori jer nije imao usta. Nos takodje nije imao. Stavise, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomak, nije imao ni ledja, nije imao ni kicmu, nije imao nijedan unutrasnji organ. Nije imao nista! Tako da nije jasno o kome je rec.
Bolje onda da o njemu vise ne govorimo.

[unthinkable]

Nisu dovoljne samo reci...

Jedan mladic je otisao kod svog duhovnog ucitelja i rekao mu:
“Ucitelju, ti si me savetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, ‘Ja zelim radost u svome zivotu!’
Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome zivotu niti je bilo, niti je ima.
Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i pre bio.
I šta sada da radim?”

Mudri ucitelj je tiho polozio ispred mladica predmete koji su mu prvi dopali ruke – kasiku, casu i svecu – i upitao ga:
- “Reci mi, sta bi zeleo da imas od ovih predmeta?”
- “Kasiku” – odvrati mladic.
- “Izgovori to sada pet puta.” – zatrazio je starac.
- “Ja hocu kasiku. Ja hocu kasiku…” – ponovi ucenik pet puta.
- “Eto, vidis li”, rece mu ucitelj, “mozes ponavljati i pet miliona puta na dan da hoces kasiku, ali je neces imati.
Treba da pruzis ruku i da je uzmes! Same reci nisu dovoljne, treba nesto i da uradis.”

[clanica]

"Sta sada prodaju u radnjama"

Koratigin je dosao kod Tikakejeva i nije ga zatekao kod kuce.
A Tikakejev je u to vreme bio u radnji i tamo kupovao secer, meso i krastavce.
Koratigin se promuvao ispred vrata Tikakejeva i vec se spremao da mu napise ceduljicu, kad odjednom vidi - ide sam Tikakejev i nosi u ruci ceger od museme.
Koatigin vide Tikakejeva pa mu vice:
- A ja Vas cekam - ima vec ceo sat!
- Nije tacno - kaze Tikakejev - ima samo 25 minuta kako sam iyasao iz kuce.
- E, to ja vec ne znam - rece Koratigin - samo znam, ima ceo sat da sam ovde.
- Ne lazite! - kaze Tikakejev. - Sramota je da se laze.
- Dragi gospodine! - rece Koratigin. - Potrudite se da birate reci.
- Ja smatram... - poce Tikakejev, ali ga prekide Koratigin:
- Ako Vi smatrate... - rece on. Ali tu Koratigina prekinu Tikakejev pa rece:
- Mnogo si mi ti pa fin!
Ove reci tako razbesnese Koratigina da je prstom zatvorio jednu nozdrvu, a drugu nozdrvu ismrknuo u Tikakejeva.
Tada Tikakejev izvadi iz cegera najveci krastavac pa udri njime Koratigna po glavi.
Koratigin se uhvati rukama za glavu, pade i umre.
Eto kakve velike krastavce danas prodaju u radnjama.

Danil Harms, sovjetski pisac...napisano 1936. godine

[điđi]

U jednom kraljevstvu vladao je sklad, kralj je bio dobar, nije bilo sukoba, svađa, problema...
A onda, jednog dana, neko je otrovao bunar iz koga su pili vodu svi osim kralja,
(kralj je imao mali bunar, pokraj dvora).

Svi stanovnici kraljevstva, nakon što su popili zatrovanu vodu - poludeli su.
Kako su sad svi bili ludi, počeli su govoriti da je kralj čudan, da nije normalan
i krenuli su sa pripremama da ga se reše...
Kralj im je pokušavao objasniti šta se dogodilo, ali kako ćeš ludacima nešto objasniti?
Na kraju, da bi spasio živu glavu, i kralj je popio vode sa zaraženog bunara.
I ludi su ga sad ponovno prihvatili za svog kralja i smatrali normalnim...

I tako je ludi kralj vladao sve do svoje smrti kraljevstvom ludaka.

[điđi]

..................................................Priča sa otoka

Siromašni mladić sa jednog otoka, zaljubio se u devojku iz bogate familije sa susednog otoka.
Devojčina familija nije odobravala tu vezu, ali je ljubav bila jača od svih zapreka.
Mladić je, svake noći kada nije bilo mesečine, plivao do devojčinog otoka koji nije bio daleko,
a ona mu je pokazivala put uljanom svetiljkom. Trajalo je to sve dok u ljubavnu tajnu nisu
proniknuli devojčin otac i braća.

Jedne tamne noći, kada se spremala oluja, oni su vezali i zatvorili devojku u kuću,
otišli na obalu i upalili svetiljku onako kako je to činila devojka. Kada je mladić doplivao
do sredine puta, ugasili su svetiljku i on više nije mogao da se orijentiše i nađe obalu.

Priča kaže da je mladić dugo plivao tražeći spas. Ali podigla se oluja i on se utopio.
More nikada nije izbacilo na obalu njegovo telo.
Od tada svake noći kada nad tim otocima besni oluja, fijuk vetra kroz krošnje drveća
na neki čudan način oblikuje zvuk koji podseća na ime devojke, koju je nesretni mladić
dozivao pre smrti.

[Futura]

KADA OSTARIM(POUCNA PRICA)
Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snajom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njen
og tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaja nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vreme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo pre večere, mala devojčica je sedela na podu igrajući se sa kockama.
"Šta to praviš? - upitao ju je otac ozbiljno.
"Pravim mali sto za tebe i mamu" - odgovorila je, "Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika."
Otac i majka su zanemili i to je izgledalo kao da traje celu večnost. A onda su počeli da plaču.
U tom trenutku su postali svesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.